Dragi doktore M. Š.,
Više od sedmice pokušavam da vam sročim smisleno pismo. Ne ide. Tačka. Osjećam da sam ishlapio, kao mjehur životinje koji djeca na selu naduvaju, pa ga nakon kratke igre bačenog, zaborave kraj ograde, dok od njegove pojave ne ostane ništa do smežurana opna. Baš sam takav, smežuran.
Znam, živim u ludnici i ne mogu očekivati mnogo. Moj prijatelj govori mi da sam suviše zaglibio u idealizam i da mi hitno treba malo praktičnog duha. Kaže da bih mogao brzo steći materijalno bogatstvo kad bih se umjesto podučavanja ljudi o boljem životu, posvetio življenju boljeg života. Čak i ovdje, u ludnici.
Na moju sreću uvijek se desi nešto što me vrati u stari dobri kolosijek. Sigurno se sjećate Napoleona, jednog od štićenika o kojem sam već nekoliko puta pisao. Da li zbog vremena ili nečeg drugog, Napoleon se malo dozvao pameti. Prethodne dvije nedjelje nije komandovao nikakvim imaginarnim trupama, nije se pentrao po žardinjerama zamišljajući da je ispod njega rasni trkaći konj, zapravo nije radio ništa blesavo na šta smo navikli.
Pored svega ovoga, Napoleon je uradio najneobičniju stvar od svega. Počeo je pričati o pravom Napoleonu Bonaparti, sasvim spokojno i odmjereno. Tako je prepričao jednu situaciju (provjerio sam- istorijski je tačna) o njegovom osvajanju Rusije koja me najviše zainteresovala.
Kad je nakon silovitog napada francuska vojska osvojila Rusiju do Moskve, Bonaparta je bio van sebe od radosti. Bio je ubijeđen da je postao prvi čovjek koji je osvojio cijelu Evropu i u to ime naložio da se izrade nove medalje sa njegovim likom, dok su na drugoj strani bile ugravirane riječi:
“Bože, nebo je tvoje, a ova zemlja je moja!”
Bonaparta na svoju veliku žalost nije najbolje poznavao ruski mentalitet. Odmarajući se u orgijastičnoj moskovskoj atmosferi sa nekoliko generala, poslao je izaslanike Rusima da pregovaraju o mirovnom sporazumu i s dokumentima poslao nekoliko novih medalja. Kada su se izaslanici vratili caru, predali su mu koverat u kojem su bile medalje, ali značajno izmijenjene. Njegov lik su Rusi izgrebali, a na drugoj strani umjesto prethodnog teksta napisali:
“Leđa su tvoja, a bič je moj.”
Ubrzo nakon ovoga, Bonaparta je shvatio težinu svoje lakomosti. Došla je čuvena ruska zima, a francuski vojnici nepripremljeni na velike hladnoće redom su umirali, ostavljajući svog vojskovo|u u potpunom očaju. Sa desetkovanom vojskom, Bonaparta se povukao pretvarajući najveću vojničku pobjedu u najveći vojnički debakl.
Priča me podsjeća na situaciju u našoj ludnici. Predstavnici vašeg konzilijuma dragi doktore, ušetali su se u naše dvorište, kratko osmotrili trošne gra|evine i ukućanima propisali navodno efikasnu društvenu terapiju koja je trebala da nas vrati na “pravi” put. Došli su ubije|eni da znaju sve o našem ludilu, kulturi u kojoj se hrani, politici kakve nema ni u najnakaradnijim udžbenicima. Terapija traje već deset godina, a pacijenti uopšte ne napreduju. Upravo suprotno, nakon kratke hibernacije, njihovo stanje se sve više pogoršava.
Neki članovi vašeg konzilijuma shvatili su grešku u eksperimentu i predložili mijenjanje terapije, dok se neke stvari još mogu popraviti, ali su ostali u manjini. Pamet i ludilo su ovdje kao sirup sok i odvrnuta česma. Voda, koje uvijek ima više, potpuno ga razgradi i uništi sve njegove arome. Osim, naravno, ako neko česmu ne zavrne na vrijeme. Takve fele se zovu vizionari i jako rijetko uspijevaju opstati na domaćim vjetrometinama. Ako ih budale ne uspiju marginalizovati, onda ih prosto- ubiju.
To je ključni detalj dragi moj doktore kojeg su vaši stručnjaci previdjeli. U ludnici morate biti ili veći ludak ili dovoljno iskusni da sve njih nadglasate. A za to vam treba velika sila. I kao što ste vi mudro primijetili, sve počinje sa zatvorom. Sve elemente koji ne odgovaraju koncepciji konzilijuma treba hitno staviti iza rešetaka. Tamo su sigurni. Mislim, sigurno je da neće praviti probleme. To me opet podsjeća na onog Engleza [ekspira. Kod njega su samo ludaci savršeno normalni ljudi. Da li mi doktore u ovoj zemlji igramo neki veliki [ekspirov komad, nesvjesni da je probrana publika svuda oko nas? Kako nam se stvari dešavaju šekspirijanski čak smo došli i pred njegovu dilemu- ostati ili ne ostati, istrajavati ili ne istrajavati?
Teška pitanja dragi doktore. Znam pouzdano da su mnogi izabrali ovo drugo, lakše je i manje boli. Rijetki su odlučili da istrajavaju i osjećaju kako se nezaustavljivo osipaju poput krečnjaka pod ljetnjim pljuskom. Uhvaćeni izme|u dvije krajnosti, sile odozdo i sile odozgo, pri čemu nijednoj ne mogu parirati, prisiljeni su da pokleknu, poraženi i osramoćeni.
Tako se pokazuje da naizgled složeno šekspirijansko pitanje ima veoma prost odgovor. Nije pitanje dragi doktore, koliko ljudi će ostati u ovoj zemlji, jer će kao i prije ostati samo oni koji moraju i oni fatalno zaljubljeni u ovo tle, pitanje je koliko činova još igramo i za koju publiku?
Nakon deset godina iscrpljeni glumci trebaju predah. Postalo je očigledno da je cijela ekipa putujućeg teatra osu|ena na zviždanje umjesto bisa. Svi smo potajno očekivali čudo, a dobili debakl.
Da sve ovo što sam izrekao ima nekog smisla, potvrdio mi je ovaj naš Napoleon. Čvrsto je odlučio da se unormali kako bi se kandidovao na predstojećim izborima. Ubije|en je da će sigurno pobijediti. Moj poraz je što sam shvatio da zaista ima velike šanse.
Srdačno vaš,
Siniša Marčić
