Dragi doktore,

Jedina riječ koja mi pada na pamet da opišem lekcije iz sinoćnjeg susreta sa svojim prijateljem je- neočekivano. U posljednje vrijeme se osjećam jako dobro, iako se situacija suštinski nije makla s mjesta. Čak sam ubijeđen da je sve gore, ali se trudim da to ne primjećujem. No, pustimo sad to.

Sinoć sam se nakon večere u dvorištu našao sa Svahilijem. Vidjeli smo se posljednji put prije nekoliko mjeseci jer su njega prebacili u drugo krilo zgrade, pa smo na neki način bili odsječeni od direktnih kontakata. Svahili je dobio nadimak ovdje u ludnici mnogo prije mog dolaska. Pati od oblika hronične depresije izazvane šokom zbog promjene okoline, tačnije kontinenta. Do prije petnaestak godina živio je sa porodicom u nekoliko zemalja centralne i južne Afrike, prije nego što je roditelje napao sindrom nostalgije. Tada su donijeli konačnu (i pokazaće se ishitrenu) odluku da se vrate ovamo. Tada nije znao da dolazi u ludnicu, a još manje da će sve naknadne godine provoditi u krutom i konzervativnom okruženju. Nakon višegodišnjeg iskustva shvatio je da je ovo podneblje uprkos svojoj tehnološkoj superiornosti nad plemenima Afrike, zapravo mnogo konzervativnije od svega što je vidio ispod ekvatora.

Svahiliju je nakon povratka najviše smetala jednoličnost boja, zvukova i mirisa na koje je navikao, posebno za boravka u Zambiji. U rastrojstvu bi ponekad hodao oko štićenika klinike, njuškao ih i razočarano odlazio u ćošak kad bi shvatio da ne može osjetiti suvoću vrelog vazduha i spržene vegetacije. Potom bi progovorio na svahiliju, jeziku domorodaca poznatom u nekim dijelovima Afrike, kao da pokušava stupiti u kontakt sa lijepom prošlošću. Zalud. Skrštenih ruku na grudima, počeo bi se jednolično njihati naprijed-nazad, zagledan u samo njemu poznatu daljinu prizivajući slike koje su mu obilježile odrastanje. Iz ovog stanja najsličnijeg transu niko i ništa ga nije moglo izbaciti, a nakon nekog vremena niko nije ni pokušavao. Svi su navikli na njega i jedva čekali da obraze užari od sreće razvlačeći ih u osmijeh zadovoljstva. Sjećam se da mi je jednom u povjerenju ispričao detalj kojeg se uvijek prisjećao kada mu je bilo jako loše.

Njegovi roditelji u djetinjstvu su mu ponudili beskrajnu ljubav, bogatstvo čije dimenzije je počeo naslućivati tek kad je odrastao. Iako su konstantno bili zauzeti poslovima, nisu propuštali priliku da njih dvojicu (sa bratom) obraduju izletima u afrička bespuća, od Roga Afrike, preko Kenije i Tanzanije do Mozambika. Jednom prilikom su se otisnuli do Viktorijinih vodopada, koje opisuje kao najspektakularniji od svih prizora za živog čovjeka. Tada je shvatio da naizgled neukrotiva sila nije tako neukrotiva. Gore, na rubu s kojeg se u vrtlogu obrušavala uskovitlana vodena masa, nadvijena bjeličastom pjenom i grmljavinom koja je najviše podsjećala na bijes bogova, ugledao je dva nilska konja kako se bezbrižno igraju. Višetonske životinje kao da su svojom težinom namjerno prkosile koncentrisanoj moći prirode, priređujući nezaboravne trenutke za okupljene turiste raspoređene na sigurnoj udaljenosti. Vodopad kao simbol sile i nilski konji kao nedokučivi biseri u njenom središtu.

Kad smo se sreli bio je dobrog raspoloženja i jedva je dočekao da porazgovara. Za razliku od većine štićenika ogromno iskustvo sa putovanja pomagalo mu je da se lakše nosi sa svojom bolešću, a prikupljene krhotine mudrosti je po potrebi koristio kao treću nogu za bolji oslonac. Tako je bilo i sinoć. Kad sam ga priupitao kako je, požalio se na neukusnu večeru, primijetivši da Bušmani bolje od zemlje i uginulih insekata naprave nekakvu čorbu na granici jestivosti.

- Ajde, ajde, nije tako loše, pokušao sam ga razveseliti; uvijek može biti gore.

Klimnuo je glavom i uz jedno dugo “uh” i potraživši očima pristanak nastavio:
- Najgore mi je bilo kad sam završio u bolnici. Osjećao sam se potpuno skršen, svjestan da sam živ samo zahvaljujući infuziji. Od pokušaja da shvatim šta mi se desilo, kao da me nevidljiva ruka pritiskala po grudima pa sam morao bar na trenutak napustiti krevet. Sa mnom su sobu dijelila dva pacijenta čiji razgovor sam naslućivao u daljini kao da su mi uši prekrivene gazom i zavojima, ali sam vidio da se iskreno smiju. U hodniku sam ugledao ljude koji su stajali i promicali kraj mene; brzo, neuhvatljivo. Bar mi se tako činilo. Svi su se smijali. Pridržavajući se sve vrijeme o zid, nesiguran u noge, prošao sam kraj lifta iz kojeg su izašli ljudi sa buketom cvijeća. I oni su se grohotom smijali. Zgodni doktor okružen dvjema sestrama ispred vrata za osoblje takođe se smijao, a iz mene nije mogao izaći ni jedan jedini glas. Smijeh ponajmanje. Bio sam prazan, a ipak me peklo to ništa.

Opet je odlutao u daljinu i kao da se htio uvjeriti da sam čuo hrapavo ponovio:
- “Ništa!”. I opet, više za sebe produžio:
- Kad sam se doteturao do kraja hodnika prepao sam se tih običnih, izlizanih bolničkih stepenica. Nespreman da zakoračim po njima, buljio sam neodređeno u hladnu svjetlost dok mi pred očima nije izronila slika vodopada i nilskih konja. Bili su tu, toliko blizu da sam ih mogao pomilovati. I tad mi je sinulo. U svakom mračnom bespuću krije se brava za novi put i svi dobijemo šansu za novi život. Bar oni koji život žele više od ičega.

Bolničku priču Svahili zapravo nije kazivao meni, već svojim nilskim konjima. U očima mu se nazirala duboka sreća i znao sam da se baš tako nasmijao dok je silazio niz stepenike koje je njegova volja za život pretvorila u mekanu ravnicu Zambije. Svahili je bio ponovo rođen, u drugačijim uslovima i pod drugim meridijanima, ali je bio potpuno i nesputano živ. Novi život donio je nova pravila, na koja se i danas navikava. Poželio je da misiju zaljubljenosti u život nastavi i u pisanom obliku. Možda mi je baš zato podario ovaj biser i naučio me jednu od najljepših lekcija u životu.

Možda. Ne znam. Uostalom, nije ni bitno. Bitno je da je zapisano.

S nadom da ćete me razumjeti,

Iskreno Vaš,
Siniša Marčić