Dragi doktore,
Javljaju mi da su širom Evrope počeli nemiri i da postaje sve gore. Pa zar je moguće da vaš konzilijum nije ništa mogao uraditi na njihovom sprečavanju? Jako sam zabrinut za vas doktore. Sad uviđam da je ono što sam čuo u vicu zapravo istina.
Bio naš čovjek u Americi nekoliko mjeseci i kad se vratio pita ga poznanik:
- Je li, kako je u toj Americi?
- Ma oni kasne za nama 15 godina.
- Kako kasne, pa Amerika je najmoćnija zemlja, bogata, velika…
- E moj druže, kod njih je još uvijek dobro.
Pribojavam se da se sukobi ne prošire i prerastu u rat. Neka vas ne čudi moja obazrivost; mi smo prije 15 godina na televiziji gledali demonstracije i barikade u nevjerici, a čak i kad je počeo rat nismo vjerovali da se to nama dešava. Na greškama se uči, osim ako ne živite u ludnici, jer ovdje znanje nema nikakvu vrijednost.
U ludnici je po običaju ludo, ali se među štićenicima može registrovati više nervoze nego obično. Zaista ne znam zašto. Osjećam da se sprema nešto veliko što odavde ne mogu dokučiti i jako me frustrira.
Ovih dana me posjetilo nekoliko prijatelja koje pamtim iz studentskog perioda. Za dlaku su izbjegli rehabilitaciju i neizmjerno sam srećan zbog toga jer bi ovdje kad-tad poludjeli, baš kao i ja. Neki od njih su se takođe bavili novinarstvom, ali su na vrijeme shvatili da taj put uvire u beskrajno široku deltu ludila i na vrijeme prekinuli s pisanjem. Prokrijumčarili su mi pored nadobudnih čuvara domaće crno vino, slično onom koje sam pio veče prije hapšenja. O, kako mi je samo prijalo. Znam da mi nećete zamjeriti jer svakako odlazite, sem toga, vino sam odavno popio pa nema nikakvih dokaza. Uz vino su me obradovali i fotografijama sa zajedničkih putovanja. Prisjetili smo se naivnih pijanstava i tegobnih mamurluka, muvanja i lutanja. Mislim da o ovome već sve znate iz mog dosijea prikupljenog pod hipnozom, ali je bolje da vam ne otkrivam detalje u pisanoj formi. Nisam paranoičan, ali se nikad ne zna kome pisanije može pasti u ruke, posebno ovdje.
Sve vrijeme našeg razgovora, oko nas su se vrzmali ludaci okupljeni u male grupe. Neki su nas samo nijemo posmatrali, a par njih se odvažilo da u više navrata prosto upadne u po priče. Dok je jedan od mojih posjetilaca konstatovao da sve u ludnici veoma liči na svijet van ograde, kraj njega je mirno sjeo Vejder, tip opsjednut Ratom zvijezda po čemu je i dobio ime. Iako nije ometao priču svojim dolaskom, u našoj grupi je zavladao tajac. Namjerno nisam htio reagovati da vidim koliko se normalni ljudi snalaze u ludačkom okruženju. Ispostavilo se da i nisu tako nevješti. Nisam ih htio tada plašiti, ali vi znate da sam napolju pokazivao identične simptome. Tada sam mislio da sam obdaren i ovim vidom komunikacije, a sada više ne vidim nikakvu razliku između onoga kad mislim da sam lud i kad stvarno jesam lud. Nikad vas nisam pitao, ima li tu zapravo ikakve razlike? Meni se čini da svi koji svrate u našu ludnicu zakače virus ludila koji ih prati za života.
Kad je shvatio da je u centru pažnje Vejder je počeo mrmljati samo sebi znanim jezikom i niko ga nije razabirao. Ovamo je dospio nakon pokušaja da patentira revolucionaran uređaj za pročišćavanje vode, jer je ubijeđen da će voda biti izvor života i zla u budućnosti. Htio je riješiti problem dok ga još nema, ali ga je Služba vašeg konzilijuma uzela pod nadzor i smjestila mu priču od koje je poludio. Navodno. Meni neki čuvari izgledaju mnogo gore. Kada se nađe u društvu bistrih ljudi govori nerazumljivim jezikom dok ne pronađe osobu kojoj vjeruje. A onda, kao da mora završiti kakvu misiju, iz njega pokulja gejzir smislenih rečenica. Kao i sada.
Tek nakon što se uvjerio da nikoga od štićenika ne vidi u blizini, opkoračio je klupu, konspirativno se nagnuo naprijed oslanjajući se laktovima na koljena i iskolačivši buljave oči pustio riječi niz bradu: “Mislite da sam lud?”. Svi su ćutali očekujući nastavak koji je odmah stigao. “Naravno da mislite. Svi koji razmišljaju drugačije ili rade drugačije moraju biti ludi. Tako državna politika propisuje. Zato su i napravili ovu veliku ludnicu. Vani vlasnici države stalno trube o promjenama, a prvi se ustručavaju prihvatiti novotarije. Zato smo on (kucnu me po ramenu) i ja ovdje. Smislio sam patent koji će nam svima pomoći da živimo bolje, ali to sada nikoga ne interesuje. Kad shvate da idu u propast dozivaće pametne u pomoć ali ih neće biti. Većinu su već strpali u bijele ludačke košulje. Sječemo granu na kojoj sjedimo.
Inovativnost je riječ budućnosti. Dosadno vam je pa gledate fotografije. Ne sekirajte se previše, recikliranje prošlosti nije samo vaš problem, milioni pate od njega. Pravo pitanje je- zašto? Nedostaje vam kuraž s kojom ćete uploviti u neizvjesnost i rizikovati. Luđe od svih ovih ludaka oko vas. S kojom ćete biti malo više sebi šefovi i malo više srećni. Razmislite. To što ste vani ne znači ništa bez iskorišćenih mogućnosti. Beskraj prljave vode ne vrijedi ništa bez filtera koji često smrde i više liče na odvratne kukce nego na upotrebljive predmete. Zar je estetika bitnija od života? Nekima jeste i za njih postoji smrt. Sljedeći put kad vam pred nos stave filter, prvo ga brzo prigrabite samo za sebe, a kasnije se mrštite koliko vam volja.”
Ućutao je kao presahli gejzir, podigao se i žustrim korakom udaljio. Teška tišina nad nama bez ijedne riječi je potvrđivala da je bio u pravu. Potvrđivali su to i ludaci koji su se ponovo počeli okupljati. Gomila je u ovoj zemlji najbolji pokazatelj da je prava ideja daleko od nje, a voda prljava, a filteri odavno neupotrebljivi.
Pijte zdravu vodu dragi doktore. I dalje za vas zabrinuti,
Siniša Marčić
