Čitao sam nedavno jedan esej napisan prije stotinjak godina. Priča se vrti oko tadašnjih preduzetnika početnika s ovih prostora koji su uspostavljali saradnju sa kolegama po profesiji iz Njemačke. Za naše ljude sve je išlo veoma dobro, jer je bilo posla a uz posao je prirodno dolazilo i nešto novca. Nijemcima pak, nije izgledalo sve tako dobro. Znali su da posla može biti mnogo više, ali svoju disciplinu nisu nikako mogli primijeniti na naše ljude. Svaki put kad bi pokušali brže i efektnije rješavati poslovna pitanja naši ljudi bi ih dočekali sa Nijemcima potpuno neshvatljivim objašnjenjem- sutra ćemo. Frustrirajuće.

Ova uzrečica ih je do te mjere izluđivala u poslovanju da su je čak usvojili u svom jeziku kao tuđicu. Da, da. Riječ sutra u njemačkom rječniku stranih riječi od tada stoji kao arhaizam u značenju ljenost, odgađanje, neodgovornost. Zvuči poznato, zar ne.

Nakon jednog vijeka situacija se nije bitnije promijenila. I danas imamo preduzetnike početnike i mnogo lijene građane. Samo što se to kod nas ne zove ljenost, nego snalažljivost. Nekad mi se čini da smo mi stalno na početku. Vječno nezreli. Neobičnim putanjama istorija se ovdje ipak često ponavlja.

Možda nije najbolja ideja da se u istom košu miješamo sa Nijemcima, ali ne vidim drugi način da sebi pojasnim zašto smo takvi kakvi smo. Neke stvari mi prosto ne idu u glavu. Ti isti Nijemci su dva puta pokušali pokoriti svijet i dva puta su izvukli deblji kraj. Oba puta iza ratova su ostali pustoš i ogromna civilizacijska hipoteka koju i današnje generacije otplaćuju. Ali uprkos svemu tome, Njemačka je izronila iz svog pepela i ponovo došla na sam vrh. Mi smo bili i ostali na- dnu.

Znam, reći će nadobudnici: rat se kod nas tek nedavno završio. Na neki način se mogu složiti s tim, samo mi ostaje nejasno šta je davno, ako je jedinica za nedavno jedna decenija. Možda pleistocen ili tercijar, možda smo, a da to niko iz arheologije zapravo ne zna, mi izazvali propast dinosaurusa. Sve su ovo naravno autorske spekulacije. Ali je činjenica da rizničimo neobičan talenat da vrijeme iz prošlosti beskrajno skraćujemo, a ono pred nama beskrajno odugovlačimo. Zato nam je sutra tako daleko, skoro neuhvatljivo. Nama je budućnost suviše apstraktna da bi je shvatili. A pošto je ne razumijemo, ne pridajemo nikakvu pažnju njenom planiranju.

Kreativni smo, intelignetni, maštoviti i talentovani, ali lijeni da bilo šta od toga razvijemo do maksimalnih granica. Oni rijetki koji su se odvažili da ispituju granice maksimuma, morali su otići. Za života ih nikad nismo priznavali, a posthumno ih veličamo do neba. Morbidno. Temeljni princip našeg kretanja nije grabljenje naprijed, već bojažljiv korak naprijed i instinktivno dva koraka nazad. Mi smo uvijek u zaostatku. Poput psića koji se histerično vrti u krug pokušavajući zagristi svoj rep, pa nakon izvjesnog vremena potpuno iscrpljen odustaje. Mnogi od nas prosto stanu na pola staze. Radije ćemo priznati poraz i sopstvenu nesposobnost, nego pokušati precizno analizirati razloge svojih promašaja, suočiti se sa njima i rješavati ih. Ići ka sutra.

Pošto generalno nemamo jasne ciljeve život na kašičicu nam je genijalno rješenje svih nedoumica. Nas sutra zapravo ne interesuje. Odrezali smo ga kao pojam iz svog življenja. Ponašamo se kao dijete kojem je strogi učitelj spucao šamarčinu jer se odvažio da nešto pita, pa ne smijemo pogledati ispred sebe. Umjesto toga, bježimo u zadnju klupu, što dalje od prepreka, od izvora frustracija, bježimo u svojevrsnu mentalnu gerilu. Tek se tamo osjećamo ispunjenima. Mentalna gerila nam daje legitimitet da ne prihvatamo svijet sadašnjice koji grabi prema sutrašnjici, i uz to nam pruža svako pravo da ga odbijamo od sebe. Zaklonjeni u svoje imaginarne torove možemo slobodno napadati sve u tom svijetu, donkihotovski udarajući na nepostojeće vjetrenjače.

Mi iskreno vjerujemo istoriji koja kaže da nam sutra nikad nije donosilo ništa dobro. Samo što naša istorija nije uvijek u pravu. Iz sklonosti da vidimo stvari onako kako nam u određenom trenutku odgovara, a ne onako kakve zaista jesu, često krivotvorimo sopstvenu stvarnost, zaklanjamo se iza leđa pretpostavki i nagađanja, samo da bi izbjegli čarobnu riječ iz koje se sve rađa i sve ima svoje ponore- odgovornost. Bez nje niko, nikad, nigdje nije ništa uradio. Ništa bitno, u svakom slučaju. Ali nas to ne dodiruje pretjerano. Mi imamo svoje zakone, izopštene iz svijeta, vanvremenske. To me neodoljivo podsjeća na slike onog ekscentrika Dalija, na kojima je sve nekako izvitopereno, čudno. Iskreno, ni najmanje mi se ne sviđa ideja da prije vremena postanem egzotičan muzejski eksponat, bez upotrebljive vrijednosti. A to je tačno ono što se nama konstantno dešava. Odbijajući izazove današnjice, ne prihvatamo mogućnost da sutra može biti dobro. Postaje nam svejedno.

Zato nam je sutra više od puke uzrečice. Sutra je konačna odbrana od bojazni, sasijecanje straha u korijenu, anestetik protiv rizika, nepredviđenih dešavanja. Ali više od svega toga naše sutra je čuvar kapije pred drugačijim svijetom od našeg. Dovoljno otvorenim da nam pruži mogućnosti za samopotvrđivanje. Da li će nam i koliko biti dobar kad zakoračimo u njega, zavisi samo od naše spremnosti da umjesto sutra kažemo- sad. I da sljedeći put iznenadimo neke Nijemce. Možda izbrišu čudnu riječ iz sljedeće edicije svojih rječnika.