Uvaženi doktore M. Š.,

Pritisla nas zima u ludnici. Grijanje je i dalje jako slabo, uprkos obećanjima ložača da će biti bolje. Mi smo čak napravili nekoliko molbi i prigovora da nam što prije riješe ovo pitanje, ali mi se čini da od toga neće biti ništa. Sigurno je to zbog toga što ovdje, bez obzira na to šta zaista jesmo, na koncu uvijek ispadamo samo budale. Čini mi se da tako mora biti, niti može drugačije. No dobro, na to smo bar navikli.

Još par nedjelja pa odlazite na zaslužen odmor. Mogu samo zamisliti kako ste se osjećali prije tri godine kad vas je konzilijum imenovao za specijalnog doktora-stručnjaka da rješavate i nadgledate mentalne poremećaje u našoj ludnici. Ne smijem ni pomišljati koliko ste problema imali u kontrolisanju svih ovih poremećenih tipova.

Prije nego što odete moraću još jednom biti iskren prema vama. Do sada ste mogli zaključiti da sve što vam napišem ima veze sa potrebom da popravim stvari, čak i kada vas ozbiljno kritikujem. Nadam se da mi nećete zamjeriti. Nekoliko dana nakon vašeg dolaska u kliniku, skupili ste predstavnike ludaka iz različitih sektora i s nama razgovarali o vašim namjerama da reorganizujete kliniku. Sjećam se dobro da ste tvrdili kako ćete raditi na uspostavljanju korektnijeg odnosa između čuvara i štićenika, kako ćete istrijebiti propalice među “stručnim” osobljem klinike i da će nam svima biti bolje. Vaši nastupi su nam tada ubrizgali nadu da ovdje ipak može biti drugačije.

Danas, nakon tri godine vašeg mandata suštinski se ništa nije promijenilo. Ona trojica zrikavih šefova sektora nikako se ne mogu dogovoriti oko najprostijih stvari što me do kraja izbezumljuje. Nije čudo što su kliniku podijelili na dva dijela, a jedan dio čak na još manje dijelove. Nikad ne znaš koje pravilo se primjenjuje u kojem hodniku ili toaletu. Ako te neko zaskoči dok mokriš ne znači da to nije u redu, pod uslovom da to tamošnji šefići tolerišu. Užas, užas.

Ne čudi me zato što čuvari stalno smišljaju nove načine da nam otmu sve vrijedno što imamo. Neki štićenici dobiju od rođaka i prijatelja nešto novca za ovdašnje potrebe kao što su donje rublje ili sapun (stalno ga kradu), a čuvari to nepogrešivim instinktom nanjuše i otimaju sve što se može oteti. Na početku su zaobilazili moje knjige (jer knjige ni ovdje ni vani niko ne čita), sve dok nisu shvatili da ih mogu “utopiti” kao stari papir. Zauvijek su izgubljeni divni naslovi koji ste mi prebacili i smuči mi se od pomisli da su možda jeftino prodani za recikliranje negdje u inostranstvu i nama ponovo vraćeni u obliku tetrapaka ili slikovnica za retardiranu djecu.

Ne samo što ti šefići jeretički propovijedaju sopstvenu vjeru u svojim sektorima, nego su i čuvari počeli filozofirati gdje god stignu. Zamislite, neki dan ugledam dva čuvara kako se domunđavaju sa “petorkom iz snova” (tako ih zovem jer je šansa da takve tipove sretnete u stvarnosti ravna nuli), a da problem bude veći, sve se to dešava u prostorijama službenika. Vrlo dobro znate da je štićenicima tamo strogo zabranjen pristup, što jasno govori da je sve otišlo ravno do đavola. Možda pretjerujem, ko zna, ali je sad savršeno jasno da ovdje nema nikakvog reda, a slabi su izgledi da će ga neko uspostaviti.

Uzmimo na primjer vas doktore. Kad ste došli entuzijazam je vrcao iz vas na sve strane, bilo ga je u tolikoj mjeri da sam i sam povjerovao da ćete s-red-iti stvari. Nažalost, od reda nije ostalo ništa. Zato sam ogorčen na vas. Ne mogu shvatiti da neko tako obrazovan i iskusan može podleći primitivnim izazovima domaćih običaja i navika. Pa niste vi rođeni ovdje zaboga da vam je to u krvi. Mogu shvatiti domaće ljude kojima je to sastavni dio tradicije i mentaliteta, ali zašto vi popuštate? Vi ste morali korov čupati iz korijena, a ne podšišavati kad zatreba samo zato što ne izgleda pretjerano lijepo. Vaš prethodnik je napravio istu grešku, vaš nasljednik (kako sam čuo iz druge je zemlje) će vjerovatno nastaviti istim tragom.

Nekako mi ova ludnica liči na ogromno prostranstvo prekriveno snijegom, a vi na predvodnika grupe ljudi s jasnom vizijom cilja koji se s hladnoćom rastače u snježnoj vejavici. Jedini način da stignu do odredišta i toplote je praćenjem jasno markiranih stazica, jer u okrutnom okruženju prosto ne može drugačije. I baš tamo gdje najmanje smije improvizovati, predvodnik igra naslijepo uprkos upozorenjima ostalih članova grupe. Na negostoljubivom terenu se nikad ne improvizuje jer posljedice znaju biti pogubne. Tako je bilo i ovdje. Rezultat su promrzline, halucinacije u bijeloj noći i strah. Ogroman, bezmjeran strah za sebe i pomalo za ostatak družine od kojeg mu pred očima titra kristalna izmaglica…

Kad osjeti da mu kroz nozdrve prolazi miomiris svježeg čaja predvodnik će shvatiti da je ostao živ, i da je sam u toploj sobi. Ostali nisu bili tako srećni. Daleko od prtine, njihovi duhovi će zlokobno dozivati spas i oslobođenje iščekujući zov prvog juga. Pitam se koliko ste duša vi ostavili iza sebe doktore, aljkavošću i bezdušnošću. Čak i da nije ovo dvoje, ostaje pitanje- zar nije moglo drugačije? Zar se neki od nesrećnika iz ove ludnice nisu mogli spasiti, rehabilitovati i vratiti u okrilje normalnog života?

Ne, nije ovo žalopojka nad samim sobom, već glasno razmišljanje. Moja sudbina je zapečaćena, sa vama i bez vas bio bih ovdje lud i nikad me okruženje ne bi prihvatilo kao normalnog, sebi ravnog. Progoni me misao da je sve moglo biti drugačije, ispravnije, manje pogubno za nas i naše susjede. Ovako, nered u ludnici će uvijek biti prijetnja novim nevoljama, mutiranim u oblike koje ne mogu ni zamisliti.

Volio bih da je to samo stvar sreće, ali nije. Zato vas prezirem doktore, jer znam da ste sve ovo mogli usmjeriti u boljem pravcu. A niste. Uprkos svemu, ne mrzim vas. Nemam toliko energije. Pred vama je širok put, a meni ostaje velika knedla u grlu. Po običaju.

Vaš, Siniša Marčić