Čavrljamo na klupi kraj sive, masivne zgrade, nakon duge šetnje. Naslonjeni na zelene drvene daske pažnju nam zaokuplja neobična skupina desetak metara od nas. Šibicari. Tek su došli i spremaju se za čerupanje naivnih prolaznika. Uvijek rade u parovima, a kad nisu iskusni u trojcu. Namirisali su da će se neko debelo upecati i brzo ostati bez prebijene pare u džepu. I tako od prevare do prevare. Kao i sve ostalo u ovoj zemlji.
Nastavljamo prekinut razgovor o solidarnosti. Nije mi jasno kako smo se doveli u poziciju da je solidarnost među ljudima ovdje skoro iščezla. Siromaštvo, odgovara prijateljica kraj mene, ništa kao siromaštvo ne može unakaziti ljude. Ništa ne može tako izbrisati osjećaj za humanost i dobrotu kao stalni pritisak za preživljavanjem, oticanje energije na najelementarnije stvari koje se u normalnim zemljama podrazumijevaju same po sebi. Kao što se podrazumijeva da pomažemo jedni drugima u nevolji, da budemo mnogo više ono što smo bili prije rata, da se manje zaklanjamo iza velikih zidova oko sebe.
Dok su šibicari poput paukova uvlačili jednu dobroćudnu grdosiju širokih pleća i pitomog pogleda u svoju prevarantsku mrežu, kroz misli mi se provlačila slika jednog čovjeka. Prije nekoliko godina došao je ovdje za njega netipičnim poslom. Zapravo, njegov posao je za nas netipičan. On je, naime, mornar. Sticajem okolnosti nasukao se nepunih godinu dana na naše kopno i valjda mu se toliko svidjelo da je odlučio doći još jednom. Čak je dobio i nadimak- Orah.
Prilikom prvog boravka slučajno se zadesio na nekom od naših brda i pritom otkrio nemoćnu staricu koja je doslovce jedva preživljavala. Od tereta godina nije mogla obrađivati zemlju, ostala je bez porodice, a na pomoć zajednice odavno je zaboravila. Donekle to i ne čudi jer posljednji nagovještaj makadamskog puta bio je par kilometara od njene kućice. Ipak, to je samo izgovor, sredstvo koje često koristimo kad bježimo od sopstvene nemoći i još gore, htijenja da činimo dobro. Naviknut da radi na moru koje ne poznaje značenje izgovora, mornar nije mnogo razmišljao. Prvom prilikom vratio se do starice. Bila je sredina januara i snijeg se surovo obračunavao s ljudima. Njegovi saputnici bili su ubijeđeni da je sišao s uma pa su ostali u toplom autu gledajući ga kako zamiče s velikim tovarom hrane i vode uz strminu brda. Sam. Bez prevodioca ostalo mu je samo da se sporazumijeva očima. Možemo samo pretpostaviti kako je to izgledalo ali je sigurno bilo protkano dobrotom od koje se tope sve naše barijere. Dobrotom koja nam je često tako potrebna, a ne pokazujemo je jer su nas ubijedili da je ne treba dijeliti sa onima koji nisu na našoj strani. Samo, na čijoj je strani onda mornar?
Nakon tri sata vratio se do auta. Promrzao i bos. Kada su ga saputnici brže-bolje priupitali šta se desilo s čizmama i čarapama, kratko i vidno odsutan s teškim akcentom promrsio je na engleskom: her shoes were worn out . Istog trena je prijatni komfor zagrijanog auta upropastio nagovještaj poraza i posramljenosti naših ljudi. Ostatak putovanja mornar je zamišljeno ćutao. Upravo je udjenuo život u drugi život, nadu starici da čovjek nije čovjeku uvijek samo vuk. Odlučio je da na ovome ne može stati. U sljedećih nekoliko mjeseci organizovao je akcije u kojima je izigravao budalu, predmet sprdanja i dangubarskog ćaskanja uz kaficu kako bi prikupio novac za one kojima je pomoć potrebna. Za sve vrijeme svog boravka u zemlji rijetko je govorio o tome i umjesto toga pokušao uraditi sve što je mogao za druge.
U svojoj zemlji imao je porodicu koju je beskrajno obožavao. Posebno svoja dva blizanca za koje je stalno strahovao šetajući po palubi broda na drugom kraju planete. Vjerovao je da se dobro vraća dobrim i zato se trudio da svugdje nadomjesti osjećaj koji ga je prožimao gledajući ih kako odrastaju tokom sporadičnih boravaka kod kuće, kako se smiju i uživaju u poklonima i pričama koje im je donosio s egzotičnih putovanja. Pored poklona, najveće zadovoljstvo bio im je zajednički bijeg od vreve grada na skijanje. Tada su klinci u potpunosti, samo za sebe imali oca, a mornar mogućnost da zajedno s njima sanja.
Kada se nedavno vratio kući pripremio im je veliko iznenađenje- snoubording u njihovom omiljenom zimskom centru. Na putu ka planini kratko ih je zaustavila mala saobraćajna nesreća i sve je izgledalo dobro do sljedećeg dana. Ujutro, pred polazak na skijanje mornar je u hotelskoj sobi zatekao jednog blizanca- mrtvog.
Nekoliko sedmica nakon toga po treći put je došao nazad. Iako je spoljašnjost pokazivala pribranost bilo je očigledno da se njegov svijet unutra urušio, kao jedrenjak pogođen topovskim đuletom s palube piratskog suparnika. Samo je procijedio stisnute vilice- nije pošteno! Nijedna brana svjesno podignuta prema okolini više nije izdržala i bujica suza se nekontrolisano izlila niz njegovo lice. Nakon svih nepredvidljivih okeana kopno ga je porazilo.
No, bol mornara nije potpuno slomila. Znao je da život vrijedi samo onoliko koliko prepoznamo plodno tle u njemu i koliko dobrote u njega zasadimo. Znao je da će do kraja života postavljati beskrajno zahtjevna pitanja sebi i Bogu, ali da konačne odgovore nikad neće pronaći. Nažalost ili srećom, još uvijek ne zna da će osmijeh i nada koju je velikodušno podario drugima pronaći njega. Ponudiće mu dijeliće odgovora na njegovu životnu misiju. Jer, najviše što neko za života može uraditi je podariti nadu i osmijeh zaboravljenom i preplašenom čovjeku. To je dar vrijedniji od čuda.
Nada će trebati i dobroćudnom naivcu koji je ostao bez novaca. Šibicari su uradili svoj prevarantski posao ostavivši iza sebe pustoš kakvu ostavljaju mnogi u ovoj zemlji. Kamo sreće da on i mnogi zaboravljeni slični njemu pronađe svog mornara.
