Dragi dr. M. Š.,
U posljednje vrijeme muče me nesanice i nadutost. Sve su prilike da sam osjetljiv na vrijeme. Kažu da je to meteopatija.
Čuo sam za namjeru vašeg konzilijuma da preuredi rad naše klinike. Iako mi se čini da marginalizujete bitna obilježja našeg mentaliteta, ubijeđen sam da ćete na koncu pronaći najbolje rješenje. Na kraju krajeva, vi ste doktor, a ja samo pacijent.
Svakog dana uviđam da boravak u ludnici krije određene prednosti. Na primjer, uskraćenost da pratim vijesti iz okruženja. Pravi melem. Do skora sam bio ubijeđen da moram biti u toku svih regionalnih zbivanja, a ako bih kojim slučajem preskočio večernje vijesti morio me osjećaj inferiornosti i zabrinutosti. Ne pitajte me zašto, jer zaista ne znam. Možda je odgovor zaglavljen tamo negdje u našem mentalitetu ili mom poremećenom mentalnom sklopu.
Sada je potpuno drugačije. Ne gledam vijesti, ne znam šta se zbiva oko mene i pravo da vam kažem, uopšte me nije briga. Možda sam počeo bolovati od apatije. Ili je to znak ozdravljenja.
Kao što vam je već javljeno, imam povjerenje jednog čuvara koji mi dozvoljava provirivanje u neke televizijske programe. Priznao mi je kako ste mu izričito zabranili da dolazim u kontakt sa novotarijama. Kako se savjesno pridržava uputstava, tek ponekad uspijem pogledati neki dokumentarac ili film, mada je većina ovih sadržaja pravo smeće.
U četvrtak gledam neki prilično zamoran film i taman kad sam shvatio da je u pitanju gubljenje vremena, pažnju mi privuče jedna sitnica. U dijalogu jedan od aktera govori kako se izgubio negdje u Bosni, što su naši korektori sa državne televizije preveli sa: izgubio se u nekoj zabiti. Riječi su čudo.
Možda je u pitanju samo moje pretjerivanje, ali me ova politička korektnost sve više podsjeća na ono što su radili našim roditeljima nakon Druge velike vojne. Tada je po direktivi kao proizvod pojedinačnih laži i obmana smišljena zajednička, univerzalna istina. Pritom je donesena naredba da se samo ona poštuje. Nevjerovatno je da su je odista skoro svi poštovali. Svi koji su se drznuli usprotiviti novoj istini, tzv. disidenti, u optužnicama su saznali da su živjeli u sopstvenoj obmani i shodno propisima, za nju teško platili.
Danas je situacija nešto drugačija. Unutrašnja obmanjivanja suviše su jaka da bi se smislila zajednička istina. Pojedinačno svi grozničavo vuku na svoju stranu i potpuno su nesposobni izroditi bilo šta zajedničko, čak ni zajedničku laž. Svaki put kad je neko pokušao predstaviti samo jednu laž, izlazio bi kraćih nogu. Ne čudi onda da članovi vašeg konzilijuma svjesno rade na projektovanju jedne, međusobno prihvatljive istine, utemeljene po međunarodnim kriterijumima.
Uspostavljanje jedne istine po nekoj logici će donijeti dvije velike stvari. Jednu veliku, vjerovatno izmišljenu istinu i jedan veliki, potpuno stvaran problem. Čak i ako prihvatimo novu istinu postavlja se pitanje šta će ona uzrokovati? Po gore pomenutoj istorijskoj analogiji prostora od krvi i meda, novostvorena istina sigurno će donijeti nove opasne nesporazume. Bojim se doktore da će kreatori novog svjetonazora na vrijeme pronaći način da se izvuku iz nesporazuma, dok ćemo mi ovdje u ludnici ponovo stradati.
Ove, pomalo opasne misli, dovode me do osjećanja koje me opterećuje nedjeljama. Dugo sam pokušavao da ga definišem, svedem na najjednostavniju formu, da bi rješenje pronašao u sasvim banalnoj situaciji. Prije nekoliko dana prisustvovao sam sa još dvadesetak štićenika na predavanju o principima korišćenja kašike. Nevjerovatno!
Pokazivali su nam kako se drži kašika, koja joj je svrha, od čega se pravi itd. Kada su mi javili da idem na obavezno predavanje, mislio sam da me neko zavitlava jer je potpuno besmisleno ponovo učiti kako se jede. Učinilo mi se da je i osoblje ovdje potpuno ludo. Nažalost, ponovo sam pogriješio. Nekim ljudima u ovoj zemlji izgleda sve treba crtati. Tako je i ispalo. Čas crtanja. Dok je njegovateljica iscrtavala na tabli kašiku, kreda se odlomila stvorivši neobičan oblik, zbog čega su prisutni oduševljeno ciknuli, udarajući šakama po stolu. Ona je rutinski iscijedila spužvu iznad lavaboa i uvjerljivim pokretom prekrila grešku. Nezadovoljni uskraćenom zabavom, svi su ućutali.
Neobične su te spužve. U knjigama koje ste mi prošle sedmice prebacili pronašao sam nešto jako zanimljivo. Znate li da spužve kroz sebe propuštaju vodu. Žive od zadržavanja hranjivih materija. S jednom malom razlikom to rade i naši ljudi. Iz bljutavog miksa politike i jeftine zabave pokušavaju izvući nešto hranjivo, korisno.
Uzalud.
Braneći se od ogromne količine idiotizama ne stižemo reagovati na nagone, pa ih suzbijamo, potiskujemo duboko u sebe. Nadamo se da će doći bolje vrijeme i stalno odlažemo djelovanje. Umjesto toga, u rezervi uvijek imamo par maštovitih izgovora za neuspjeh. Sve to troši teško nadoknadivu energiju.
Kad sam došao ovdje rekli ste mi da je izolacija ponekad korisna, posebno za preispitivanje. No čovjek je socijalno biće, ima potrebu da komunicira sa normalnim ljudima. Sve ima svoje granice, pa i preispitivanje. Čovjeku treba smisao. Više od hrane, više od vazduha.
Osjećam se kao spužva napunjena vodom. Težak sam sam sebi, a ne mogu iz sebe. Znam uzroke i izlaz iz svog stanja. I opet ne mogu ništa sam. Treba mi ventil za izbacivanje frustracija, smislena aktivnost ili bar fizička odvojenost od ludnice. Znam da me nećete pustiti van i zato se bojim doktore. Čini mi se da ludim.
Iskreno vas molim da mi pomognete. Vjerovatno dobijate stotine ovakvih molbi, ali se nadam da ćete pronaći malo vremena za mene.
Samo da znate, klinika ponekad zaista djeluje. Sad sam ubijeđen da je ono bio najbolji prevod. Zabit.
Do sljedećeg kontakta,
Siniša Marčić
