Uvaženi doktore M. Š.,
U ovom pismu nema uvoda. Moram ga napisati odmah, bez odlaganja i prepravljanja inače od njega neće ništa ostati vrijedno čitanja.
Jutros su mi upravnici ludnice povjerili da im pomognem oko nečega zahtjevnijeg od kvalifikacija stručnog osoblja i administracije. Očekivao sam da će tražiti eksperizu za neki veliki posao, ali sam se po običaju prevario. To zapravo najbolje pokazuje da su sva iole normalna očekivanja u ovoj zemlji unaprijed osuđena na poraz. Možda se nećete toliko čuditi kad vam kažem da je u pitanju bilo prosto sastavljanje ozbiljnijeg poslovnog pisma. Tragično je ko nama upravlja.
Međutim, posao se nije završio samo na pisanju. Da bih saznao neke podatke (koje su i oni lako mogli saznati ali nisu znali kako) morao sam stupiti u kontakt sa Gospodinom T. kojeg poznajem iz perioda kad sam još bio normalan. Čini mi se da su bili u velikim mukama ovi iz uprave kad su mi dopustili da telefoniram i to iz jedne od njihovih kancelarija. Ne računajući sporadična pisma koja vam šaljem i rijetke posjete prijatelja u nepunih pet godina, ovo je bila prva prilika da komuniciram s vanjskim svijetom. Tako malo, a tako puno. Bio sam presrećan.
Diiing-diiing. Čuo se poznati zvuk zvonjave telefona (tad sam shvatio koliko mi trebaju te normalne, svakodnevne stvari koje se prosto podrazumijevaju s vaše strane realnosti), pa još jednom diiing-diiing. Čim sam naslutio prepoznatljivu nijansu odgovora “molim” koje se ni nakon toliko godina nije promijenilo, pred očima sam jasno ugledao njegovo lice, uvijek na nemirnim nogama (iako je radio u kancelariji) i s naočarama na vrh nosa iza kojih su pametne oči po običaju tražile podatke na uredno složenom stolu. Gospodin T., upitao sam. Prestao je disati, kao da traži malo vremena da prečešlja po kartoteci sjećanja. Bio sam ubijeđen da je našao pravi karton, ali ga nije mogao složiti u prihvatljivu logiku. Znao je za moj slučaj, a ja sam znao da iskreno saosjeća sa mojom sudbinom. Sasvim dovoljno da se razumijemo. Možda bih ga još držao u nedoumici da nije pomalo bojažljivo pokušao odagnati svaku sumju- ko je to? Kad sam mu se predstavio jasno sam čuo kako je odahnuo i podvrisnuo od sreće. Nije mogao (ili nije htio) sakriti iznenađenje pa sam mu ukratko morao pojasniti otkud neočekivan poziv itd., da vas ne zamaram detaljima.
Uprkos vidnoj nervozi upravnog osoblja ludnice koje je u špaliru stajalo ispred mene žudno iščekujući informacije, odlučio sam do maksimuma iskoristiti pruženu priliku. Gledao sam ih ravnodušno i otezao koliko god sam mogao uživajući u njihovoj bespomoćnosti. Prezirali su me i ujedno zavisili od mene. Na trenutak sam shvatio zašto ljudi vole moć.
Kroz razgovor je konačno došao red da priupitam Gospodina T. o novostima iz njegovog života i tada me udario grom iz vedra neba. Rezignirano ljubaznim glasom prošaputao je da mu je bilo zadovoljstvo što smo sarađivali, da se i dalje ne slaže s odlukom vlasti da me zadrže u ludnici i kao usput, pomenuo da mu je to zadnji dan na poslu. Isprva me to nije čudilo jer je logično da ljudi u njegovoj životnoj dobi idu u penziju, dok mi nije rekao da je odlučio direktoru prije par mjeseci svojevoljno uručiti ostavku. Nešto se tu nije slagalo, jer Gospodin T. iza sebe ima skoro 40 godina iskustva. Odmah mi je bilo jasno da mora postojati izuzetan razlog za ovakvu odluku. Tako je i bilo.
Gospodin T. je školovani kosmopolita, zaljubljenik u ideje van našeg vremena i vrijednosti isprebijane u dvorištima polupismenih skorojevića-gospodara njegovog svijeta. Nakon dugogodišnjeg poznanstva naučio sam da njegov karakter ne poznaje izbjegavanje odgovornosti ili skrivanje od izazova. U njemu se krije meka i iznad svega, poštena duša. Jedna od onih koje skoro nikad ne isplivaju u vremenima kakvo je naše. Ne zato što ne znaju plivati, već zbog svoje duhovne prenapučenosti, bogatstva većeg od svih vreća keše, napucanih kuća i automobila. Gospodin T. bi u svim drugim okolnostima bio lučonoša, svijeća koju nijedan propuh ne može ugasiti. Njegov vosak decenijama je upijao mirisne tekovine civilizacije i uprkos sistematskim proganjanjima državnih dušebrižnika plamičak duha je preživio. Imao je običaj reći da su to bili okrutni i beskompromisni protivnici, ali dostojni poštovanja jer su uvažavali ideje, iako su bile potpuno pogrešne, ugnjetavačke i istorijski neodržive.
A onda su došli ovi i sa sobom donijeli negaciju svega što je ljudski rod održavalo milenijumima. Nije se snašao među duhovno šupljim đubretom koje je zagospodarilo našom površinom, namnožili se kao alge i zaklonili Sunce. Donijeli mrak i u sjenku potisnuli život sam. Gurnut poganim rukama u mračnu vodu priznao je poraz. Nije izdržao prosječnost, šljam i lopove. Oblizavši palac i kažiprst svjesno je ugasio plamen svoje svijeće, da bi iza njega ostalo bar malo voska kao znak da je postojao. Gospodina T. cijelog života gonila je potreba da upija bremenitu i bezvremenu ljepotu, toliko ogromnu da čovjeku ne ostane ništa nego da joj se pokori i na koncu stopi s njom. Gospodina T. je posustao pod teretom njegove sopstvene ljepote.
Na trenutak mi je imponovalo što sam lud. Shvatio sam u trenutku da mi Gospodin T. pruža šansu da nastavim njegovu mirisnu misiju. Zapisao sam šta mi je trebalo i završio ponuđeni posao. Potrudio sam se da upakujem pismo što sam bolje mogao i završio posao. Kao što sam pretpostavljao, samo su ga letimično pogledali i ubacili u faks mašinu. Aljkavost će ih koštati šije, kad tad. Sve što sam napisao u tom pismu bila je laž.
Zamislio sam: s druge strane faksa stoji sličan tip ovima preda mnom, grub, neotesan i neuk. On je na njihovoj strani, važan mu je novac i samo njegov komadić moći. Čita pismo. Lice mu se ozarilo, ponovo je pobijedio…
I ja sam. Virus ljepote ušao je u njega. Možda će se zaraziti. Vjerovatnije je da ipak neće. Nije važno, vrijedilo je pokušati. Zato i jesam lud.
Vaš vjerni ludak,
Siniša MARČIĆ
