Postoji jedno nomadsko pleme u centralnoj Africi za koje kažu da su najsrećniji ljudi na svijetu. Njihov život se sastoji od sezonskog premještanja iz jedne oblasti u drugu, otprilike s promjenom vlažnih i sušnih perioda. Kada kreću na drugu teritoriju uvijek nose samo oskudnu odjeću, najpotrebnije predmete za kuhanje i vjerske obrede. O modernoj civilizaciji današnjice imaju potpuno nejasnu predstavu i to ih pretjerano ne opterećuje. Muškarci uživaju u lovu i skupljanju ukusnih plodova, a žene u izradi grnčarije i primitivnog, ali lijepog nakita. Bez obzira na doba godine oni su srećni ljudi. Valjda jer nemaju šta izgubiti.Čovjek naše zapadne civilizacije konstantno je na bojnom polju između gubitka i dobitka. Cijeli naš život svodi se na nezajažljivu potragu za novim dobrima, materijalnim i kulturnim. To je prosto tako, i ovoj temi ne vrijedi poklanjati pretjeranu pažnju. Umjetnost je napraviti ravnotežu između ove dvije suprotstavljene strane. Samo oni koji je uspiju izgraditi mogu smatrati da su na dobrom putu da dokuče sreću.
Kada nekoga pitamo šta je sreća dobićemo vjerovatno bezbroj različitih definicija. Za neke će to biti uživanje (u hrani, piću, kupovini, ženama), za druge ispunjenost i ugodnost svakodnevnog života, mogućnost da biramo različite stvari, ili najteži zahtjev od svih- sloboda. Istina je vjerovatno pomalo u svemu. Međutim, kako dokučiti sreću. U običnim razgovorima koji bi da pomalo budu i filozofski, generalno će jedna strana insistirati na tome da je sreća isključivo stvar slučaja, a druga će biti malo više usmjerena prema moći samog čovjeka, tvrdeći da smo sami kovači svoje sreće.
Nedavno sam upoznao jednu poslovnu ženu, majku dvoje djece koja uspješno održava harmoničan brak. Na pitanje, da li postoji nešto što je priželjkivala a nije ostvarila, kratko je odgovorila sa: ne. Upitana o tome da li je zadovoljna svojim životom samo je napravila onu grimasu ustima u znak potvrde. A da li je srećna... kratko je zastala, kao da pokušava u glavi presložiti rečenicu i rekla: pa, jesam. Svjesna da je njen odgovor izgledao prilično neuvjerljivo, nekako prirodno je nastavila s objašnjenjem. Neki ljudi su manje ili više ambiciozni. Neki brzo ostvare ono što žele, a nekima trebaju godine i godine. Neki se brzo zadovolje površnim stvarima, dok drugi svakim danom kopaju dublje i šire. Neki lako počinju akcije, a neki su potpuno nezainteresovani. Dodala je kako smatra da je osjećaj najintenzivnije sreće stvar prolaznog trenutka, poput iznenadnog ljetnjeg pljuska koji nas poprska i osvježi, i taman kad počnemo uživati u njemu, pljusak nestane brzo kao što je i došao.
Ali postoji i ona druga, važnija sreća, životna. Sreća koja izdrži sve izazove, promašaje i sunovrate, pritiske ugodnog života i sigurnosti. Ona nas tjera da poput heroinske zavisnosti iznova i iznova u njoj uživamo i da nikad od nje ne odustanemo. Jedna mi osoba u usputnom čavrljanju reče da se plastično sjeća jedinog istinskog trenutka svoje sreće. To je bilo kada je imala svega pet godina, bilo je ljeto i oko pet ujutro. Izmigoljila se neopaženo iz kuće i prepustila se ritualu rađanja novog dana. Ovi momenti su bili fantastični, neponovljivi, možda zbog dječije bujne mašte ili prosto savršenstva. Nikad više nije osjetila potpunost kao tog jutra, nikad nije bila zadovoljna svojim postojanjem kao tada. Zato je nesvjesno cijelog života tražila identičan osjećaj stopljenosti sa svijetom oko sebe.Često joj se činilo da je nadomak ostvarenja svoje misije i iznova bi se prevarila.
Valjda je zato ovu dugotrajnu sreću najteže dokučiti i uvijek ostaje otvoreno pitanje: kako biti srećan. Najteže pitanje od svih na ovom svijetu. Nisam siguran da znam odgovor na njega. Ali znam da uvijek vrijedi pokušati. Vrijedi tražiti one skrivene predjele u kojima ćemo možda iza paučine otkriti ogromna prostranstva sa neslućenim mogućnostima. Što je više mogućnosti pred nama, veće su šanse da ćemo sami moći izabrati ono što odgovara našem senzibilitetu. Zato valjda ambiciozni ljudi idu hrabro u velike sredine, u potragu za bogatijim izborom, brojnijim mogućnostima.Često zaboravljamo da mogućnosti ne čekaju samo nas dovijeka. Možda je upravo našu srećnu zvijezdu pokupio neko drugi, jer smo bili suviše spori ili potpuno nepokretni. Kad se povučemo u sebe i prestanemo tragati, bacamo sreću zavezanu teškim kamenom u podivljalu rijeku. Priznajemo slabost. Priznajemo poraz. Kažu da je najveći maler za čovjeka kad ne prepozna svoju sreću i olako pusti da prođe kraj njega. I opet je do čovjeka. Do mene.
^ini mi se da govoriti o sreći nije moguće bez mrvica filozofije s kojima hranimo svoj ego i sujetu. Samo na filozofiji ne smije ostati. Ko to shvati na vrijeme oslobodiće se tereta dangubljenja i krenuti za srećom. Daće sve od sebe da je pronađe, bez obzira gdje je skrivena, a prepreke do nje shvatiće samo kao uzbudljivo putovanje koje se može desiti samo u našim životima. I ničijim više.
Pripadnici onog afričkog plemena s počekta ovog zapisa nisu najsrećniji ljudi na svijetu jer nemaju šta izgubiti. Srećni su jer su napravili izbor, između onoga što mogu imati i onoga što mogu izgubiti.
Siniša Marčić
