Ang San Su ]i, međunarodni simbol herojskog i mirnog otpora, rođena je 19. juna 1945. godine u Rangunu (Burma) kao kćerka nacionalnog vođe, generala Ang Sana, člana Anitfašističke lige za ljudske slobode.
Njen otac je ubijen 1942. godine kada je imao 32 godine, ali je ostao zvijezda vodilja u njenom ‘ivotu. Nakon njegove pogibije ‘ivjela je sa majkom, ambasadorkom Burme u Indiji, sve dok kao 19-godišnjakinja nije krenula na Oksfordski univerzitet. Poslije fakulteta radila je za Sekretarijat UN-a u Njujorku i udala se za naučnika Majkla Arisa sa kojim ima dva sina. Živjeli su u Engleskoj do 1988. godine, a onda su se vratili u Burmu.
Za vrijeme vojne vladavine u Burmi, 1989. godine, Ang San Su ]i (osnivač i vođa NLD-a) stavljena je u kućni pritvor. Partija Nacionalna liga za demokratiju pobijedila je 1990. godine u 80% regija, ali ona je i dalje bila u kućnom pritvoru. Ang San Su ]i je oslobođena 1995. godine i ostala je u Burmi.
Za napore koje je uložila da uvede demokratiju u Burmi 1991. godine joj je dodijeljena Nobelova nagrada za mir.
“Strah nije prirodno stanje civilizovanih ljudi.”
Ang San Su ]i
BENAZIR BUTO
premijerka Pakistana
Benazir Buto je 2. decembra 1988. godine položila zakletvu kao premijer Pakistana, postavši tako prva žena koja je izabrana za predsjednicu vlade u jednoj islamskoj zemlji.
U prethodnoj dekadi koju je obilježila politička borba, gospođa Buto je hapšena bezbroj puta. Ukupno je provela skoro šest godina u zatvoru ili u pritvoru i to zbog svoje predanosti u vođenju tada opozicione Narodne partije Pakistana. Tokom godina u opoziciji, zalagala se za transformaciju pakistanskog društva posvećujući posebnu pažnju zdravstvu, socijalnoj pomoći i obrazovanju neprivilegovanih ljudi.
Benazir Buto je rođena 1953. godine u Karačiju. Nakon što je svoje rano obrazovanje stekla u Pakistanu, pohađala je Radklif koledž i Oksfordski univerzitet. Pored toga što je diplomirala filozofiju, politiku i ekonomiju, takođe je završila i studije međunarodnog prava i diplomatije na Oksfordu. Ona je i autor djela “Perspektiva spoljne politike” (1978), te autobiografije “Kćerka sudbine” (1989). Dobila je 1988. godine Nagradu Bruno Krajski za ljudska prava, a 1989. godine počasnu nagradu Fi Beta Kapa od Univerziteta Radklif.
GOLDA MAJR
izraelska premijerka
Golda Mabovic Majer (ime kasnije promijenjeno u Golda Majr) rođena je 1898. godine u Kijevu, u Rusiji, a 1906. godine je sa svojom porodicom emigrirala u Milvoki, u Sjedinjenim Američkim Državama. U Milvokiju je postala nastavnik i aktivan zionista. Odatle se sa svojim mužem Morisom Majersonom preselila u Palestinu, gdje su živjeli u kibucu, učestvujući u stvaranju jevrejske domovine. Golda Majr je postala rukovodilac u Savezu sindikata Histradrut, a bila je aktivna i u politici.
1948. godine postavljena je za člana privremene vlade. Nakon sticanja nezavisnosti, postala je ambasadorka u Sovjetskom Savezu, a 1949. godine je izabrana za Kneset i radila je kao ministar rada od 1949. do 1956. godine, te kao šef diplomatije od 1956. do 1966. godine. Golda Majr je bila generalni sekretar nove Radničke partije, a nakon iznenadne smrti Levi Eškola 1969. godine, postala je premijerka u svojoj sedamdesetoj godini života.
Jom Kipur rat je vođen za vrijeme njenog premijerskog mandata. Rat je počeo sa egipatskim i sirijskim napadima 6. oktobra 1973. godine. Po završetku rata, Golda Majr je podnijela ostavku (1974. godine), a Jicak Rabin je preuzeo premijersku funkciju. Umrla je 1978. godine i sahranjena je na brdu Hercl u Jerusalimu.
“Egipćani su mogli bježati u Egipat, Sirijci u Siriju. Jedino mjesto u koje smo mi mogli bježati bilo je more, a prije nego to uradimo, mogli smo ipak prvo da se borimo.”
Golda Majr (1898-1978.)
