Droga je svako sredstvo u krutom, tečnom ili gasovitom stanju koje unošenjem u organizam dovodi do tjelesnih ili psihičkih promjena. Ispijanje čaše kafe dovodi do opuštanja, slično je i sa cigaretama ili alkoholom. Za razliku od ovih široko upotrebljavanih opijata, psihoaktivne droge djeluju na centralni nervni sistem i mogu mijenjati mišljenje, osjećanje i ponašanje osobe koja ih konzumira.
Psihoaktivne droge karakterišu se po tome što korisnik ima neodoljivu potrebu da ih konzumira, a zarad ovog zadovoljstva podređuje se cijeli život.

Organizam se brzo navikava na drogu dok početni ugodan osjećaj brzo iščezava, Droga se potom uzima da bi se izbjegla apstinencijska kriza, a sposobnost za normalno društveno funkcionisanje svodi se na minimum jer se potpuno gubi interesovanje za bilo šta sem droge.

Jedna stvar je sa drogama definitivno potvrđena- droge negativno djeluju na mozak. Kod dugotrajnih konzumiranja droga dovodi do velikih promjena u moždanoj funkciji koje traju dugo i nakon što osoba prestane uzimati drogu. Mnoga naučna istraživanja pokazala su da je mozak ovisnika drugačiji od mozga zdrave osobe.

U ljudskom mozgu se nalaze moždane strukture odgovorne za emocije, motivaciju, osjećaj straha, ljutnje i tjeskobe. Ovaj sistem kontroliše i primarne nagone kao što su potreba za hranom, pićem, seksualni nagon i zbog toga se smatra odgovornim za održanje i opstanak vrste. Zadovoljenjem primarnih potreba podražavaju se ove strukture unutar sistema, što rezultira u osjećaju nagrade, ugode i zadovoljstva bez čega bi naš opstanak bio nemoguć.

Mozak te emocije pohranjuje i "pamti" kao obrasce nagrade i ugode (ili neugode ako nagon nije zadovoljen). Upravo ti procesi su ključni detalji u razumijevanju razvoja ovisnosti. Zbog čega?

Uzimanjem sredstava ovisnosti, preko specifičnih receptora na mozgu, vještački se aktiviraju centri ugode i postiže se prolazan osjećaj ugode odnosno nagrade. Kao i kod prirodnih stimulansa, mozak ovaj osjećaj pamti kao ugodan doživljaj i informaciju pohranjuje u centrima zaduženim za dugoročno pamćenje i učenje, ali pritom mozak nije u stanju razlikovati prirodni od vještačkog načina ostvarivanja zadovoljstva.

"Pamćenje" mozga aktivira obrazac naučenog ponašanja i uslovljava stalno i ponovljeno uzimanje sredstva ovisnosti kako bi se osjećaj ugode ponovo postigao.

Tako ovisnost postaje proces koji sam sebe podržava. Kada se razvije ovisnost, kod nedostatka droge, podiže se nivo "hormona stresa". To stvara snažan osjećaj neugode odnosno kazne, koji se pohranjuje u mozgu. Da bi uklonio ovaj osjećaj neugode, ovisnik poseže za drogom kako bi uspostavio "ravnotežu". Kod hronične bolesti ovisnosti, zbog tolerancije na velike doze droge, kod uzimanja sredstava ovisnosti osjećaj ugode se više ne postiže.

Ovisnik uzima drogu isključivo zbog izbjegavanja neugode, odnosno uklanjanja simptoma apstinencijske krize. Zbog te vezanosti uz promjene u strukturi i funkciji mozga danas se ovisnost smatra hroničnom moždanom bolešću.