70-ih godina prošlog vijeka pojavila se nova generacija narkomana. Mogao si da biraš hoćeš li da budeš papak ili narkoman. Drogu su trošili klinci čiji starci su imali para. Takav je bio fazon. Trošio se opijum, jer heroina tada još nije bilo. Blaja je počeo sa 17 godina, u trećem razredu srednje škole. Sada ima 43 i čist je duge dvije godine i tri mjeseca. Živi u svojoj vikendici van grada sa vjernim rotvajlerom Irom.

Mostovi: Kako se dolazilo do droge?
Blagoja: U Istanbulu. Išla je ekipa koja je stalno putovala Makedonija-Istanbul. I apoteke. Najbolja droga je valijum što je bio nekad. Kad se tim pukneš, 24 sata si iskebečen, raspeš se k’o riža! I Slavonski Brod. Trava se nije pušila. Nju sam počeo pušiti prije 10 godina. Pušio se hašiš, kakva trava, to je za krave! Ali u vojsci smo samo duvali… Kad sam se vratio iz vojske, počeo je studij. Središ se, slušaš predavanja… Sve je to mrljavo išlo, nisam završio. Onda sam počeo raditi, imao puno para…

M: Jesi li bio svjestan šta radiš?
B: Jesam! Ali jeba je prestati. I onda čovjek samo produžava tu agoniju što duže. Zna da će jednom to morati da pukne, ali dok god možeš, guraš. I pljusneš. Prvi put sam išao na liječenje pred rat. Kad je pukla firma, pukao sam i ja. Nisam mogao izdržati finansijski. Starci su forsirali da priznam, ali nikad nisam! Sve dok nisam morao ići na terapiju. Bila je to heptanon terapija. I tamo sam bio dvadeset dana. Vukao sam tu terapiju jedno godinu i po dana. To je drogiranje na teret države, a heptanon je gori od heroina. Ljudi se sa heptanona moraju svaliti na heroin da bi se skinuli sa heptanona. Tako sam odradio jedno godinu dana, skin’o se i bio dobar. Dok nisam otišao u Bulgariju u maju ’92. Ovdje je gram bio 150, a tamo 40-50 maraka.

M: Je l’ bilo predomišljanja u Bugarskoj?
B: Nije bilo predomišljanja, još kad sam pošao odavde “ovjerio” sam se u Beogradu. Od Banjaluke sam došao do Beograda i probudio se gore na urgentnoj.

M: Šta si sve probao?
B: Sve. Nisam samo meskalito. Nisam mogao do toga doći. I ekstazi mi se ne sviđa nikako.

M: Do kad si bio u Bugarkoj?
B: Do jula ’93. I po povratku odmah sedmi dan- Doboj.

M: Ratište?
B: Da. Čitav rat sam se ja bub’o. Do kraja.

M: Gdje si nalazio heroin u ratu?
B: Beograd. Išlo je oružje za dop. Kad sam ja bio sređen, niko nije morao dežurati. I cuga. Govorili su- uvijek spava, a kad god uđeš u sobu, on je budan. A ja stondiran, ono, znaš. Pola ovih staraca, svi su u ratu duvali i pitali me često- ima li onoga od čega se kleberi!? Samo nismo dali Bubiju da duva. On kad dune, cijeli frižider ode, sve pojede.

M: Možeš li opisati osjećaj kad se udariš horsom?
B: Ne. To me puno ljudi pitalo. Popij par piva i mantaće ti se u glavi. Ali ovo ne možeš objasniti. Najbolja stvar na svijetu, a najgora stvar na svijetu. Ovo bi bila najbolja stvar na svijetu da nije navlakuša. To je taj endorfin, morfijumski fazon što se u mozgu stvara. Kako ćeš to objasniti, ne možeš nikako.

M: U kakavom stanju si se poslije rata vratio kući?
B: U Jesus Christ stanju. K’o Isus. Im’o sam jedno 57 kila.

M: I šta si onda radio? Kako si dolazio do para?
B: Wall Street (buvlja pijaca).

M: Jesi li mogao zaraditi dovoljno?
B: Jesam.

M: Kako si odlučio da preseliš ovamo i definitivno skineš?
B: Puk’o finansijski. Dosadilo mi da se borim s parama. Nije bilo mjesta u Aleksandrovcu. I onda kontam, budala, što bi išao u Aleksandrovac kad mogu doći ovdje. 357 dana nisam išao u grad. Godinu i jedan dan. Onda sam otišo u kino.

M: Šta si gledao?
B: Matrix 2

M: Samo si otišao u kino i vratio se?
B: U kino i come back.

M: Jesi li krizirao? Prvih mjesec dana, dva, tri?
B: Ko?!…jok, ti si. Mjesec dana sam ‘vozio bicikl’, bacao se po podu. Nisam mogao spavati. Onda malo čvakalica, bensedina, folova-golova. Meni je dobro što mogu cugati. Ali najbolje se skidati na suvo. Što više čvakalica dekneš, to duže razvlačiš. J…ga, odvališ tih mjesec dana, loše ti je… Agonija, to ti je. Fazon je da se toliko umoriš fizički da padneš u nesvijest. Mora proći neki vremenski period da ti malo ateriraš, da dođeš sebi.

M: Kakva je priča nakon 2 godine i 3 mjeseca koliko si ovdje? Znaju li komšije zašto si si tu?
B: Dobro mi je ovako, sehr gut! Izađem ujutro, šljakam po dvorištu, oko ruža, grožđa… Komšije me zovu Bin Laden. Ako profulaš skretanje, pitaš gdje je Bin Laden i eto te.

M: Kad vidiš/ čuješ da ima klinaca koji su navučeni na nešto, kako razmišljaš o tome?
B: Neka im je Bog na pomoći! Drugi je fazon bio prije 20-30 godina kad je to bilo pomodarstvo. Bubali su se ljudi koji su imali puno para, to je bio neki fazon. Najprljavi je dop. Ko se toga uhvati, gotov je kad tad. Od borbe protiv toga nema ništa! Ljudi bi se davno skinuli s toga, ali najgora je agonija! Ti u BiH nemaš kuće koja to skida. Imaju te dvije komune, ali na nivou države nemaš ustanove koja će izaći ljudima u susret. 70% kriminala je na osnovu dopa, ovih sitnih krađa. Imaš 100 ljudi koji samo hodaju naokolo i kradu. Kad bi bilo neko brzinsko skidanje, 21 dan ili na suvo… ali to moraš puknuti u glavi! Najgore je što država ne vodi računa o ljudima, je.e se svima!