|
Savremeni svijet je svijet otuđenja. Ne samo da se pojedinci i kolektivi otuđuju jedni od drugih već se i pojedinačno i kolektivno otuđuju od svega onog što ih okružuje.
Izreći ovu tvrdnju u vrijeme kada su savremene forme komunikacije prevazišle sva klasična prostorna ograničenja i svijet pretvorila u ono što se popularno naziva globalnim selom može izgledati jeretički. Jer, ostvarili smo snove iz siromašnih studentskih dana- doručkujemo u Parizu, ručamo u Londonu, a večeramo i spavamo u Njujorku, košulje i cipele kupujemo na aerodromima između dva leta, uslikali smo digitalnom kamerom originalne lokacije sa foto tapeta i razglednica. Na drugom smo mjestu još i pre nego što sa onog prvog nestanu svi tragovi našeg prisustva. U trci sa vremenom naše šanse na kladionicama su sve veće i veće, tim prije što sva sredstva za komunikaciju nosimo sa sobom u džepu od košulje. Pretplatili smo se na mobilnost. Za 25 evra mjesečno surfujemo svim strujama svjetske mreže istovremeno. Prisutni smo ili odsutni jednim pritiskom na taster. Divota. Sloboda. Konačni i završni trijumf naše samobitnosti.
No, bitan dio naše samobitnosti je svijest o tome da smo integralni dio tog velikog, nepodijeljenog svijeta. Artefakte naše socijalne prošlosti, porodicu, pleme, esnaf, narod i ostale trice i kučine zamijenili smo učešćem u Fukujaminom Konačnom Kolektivu Globalne Porodice. Bliže i dalje su i u humanosti kao i u prostoru kategorije koje nagriza zub vremena. Naša lojalnost i briga su prema samom sebi i svima.
Kada bi taj vrli, novi svijet predstavljao išta drugo sem rijetko naseljene zgrade naših ambicija, već bi i prethodna dva pasusa bila dovoljna da zatru onu prvu gromopucačku rečenicu iz teksta. Ali, on predstavlja samo to što predstavlja. Ugodnu fantaziju pojedinačnog uma nemoćnog da se privikne na virtuelnost Prokrustove postelje čije su zamišljene determinante totalna samosvijest i samo svijest o totalnom.
Ko hoda bespreglednim kanalima komunikacije koje smo izumeli? Sa kim se susreće? U koju svrhu? Koji sadržaj unosi? Obezličeni duhovi, neumni Leukipovi atomi koji se sporadično sudaraju, bez reda, svrhe, plana i, u krajnjoj liniji, bez želje da se susretnu. Ugodno sakriveni ispod «portparolaškog brifingovanja», depersonalizovani, ukrštaju samodovoljne govorancije i to nazivaju razgovorom, šalju jedni drugima elektronske dimne signale svodeći riječi na sub-simbole, a osećanja na «emotikone»- elektronske čiča-Gliše koji se zarad nas mršte kad smo ljuti i široko smiju kad se šalimo. Mašine koje satiru druge mašine pukim brojem svojih konjskih snaga satjeranih ili u motore tenkova, ispod hauba skupocjenih automobila ukrašenih sponzorušama, ili u uzaludne, nikom potrebne tomove knjiga, koje niti iko čita, niti im iko vidi svrhu.
Bježeći od Drugih utješili smo se Svima, vrlo dobro svjesni da ti Svi, koje niti vidimo, niti čujemo, niti imamo obavezu prema njima, prosto jesu Ništa. Naša «briga» o poplavama u Gvatemali traje otprilike koliko nam je potrebno da pročitamo naslov teksta u novinama o tom događaju. A kad ispraktikujemo našu pedantnu posvećenost Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, letimičnim pregledom svih naslova u novinama, ostajemo globalno sami, da komuniciramo sami sa sobom, vjerujući da je odjek našeg glasa iz nepreglednih tunela komunikacije, zapravo glas našeg sagovornika. Dobra vježba za rijetke, nesrećne prilike kad se sapletemo o Drugog u nekoj od «razgovora gluvih» televizijskih debata sa nesimpatično netačnim naslovima tipa «Dijalog o...».
Ugodan san svima onima koji vjeruju da se nismo vratili na istu onu granu sa koje smo sišli prije milion godina, doduše, ovog puta naoružani lap top-om i mobilnim telefonom, možda poremete ovakvi i slični pokušaji predstavljanja drugačijih načina komunikacije.
Goran LOJANČIĆ
|
