Kada god se pokuša pojasniti riječ dijalog, kao da nekako ispliva Heraklitova misao o logosu u svijetu koji se «niti skriva, nit otkriva». Najjednostavnija tumačenja govore o dijalogu kao «razgovoru dvoje». To tumačenje se čini preskromnim, jer ni na koji način ne pokazuje u kom smislu bi onda dijalog imao ekskluzivnost (koja mu se inače pridaje) u odnosu na druge forme razgovora. Opšte gledano, nerazumijevanju doprinosi i duga istorija između antike i savremenog doba, koja nas ničim nije uvjerila u tezu o linearnom progresu civilizacije.
Ako želimo da najsveobuhvatnije moguće tumačimo riječ logos, nužno je objediniti i komponentu govora i komponentu umnosti. Najbliže tome je Aristotelovo shvatanje logosa kao «razumskog govora» (za razliku od «barbarosa» - brbljanja). Pretpostavka ovog govora je uvodjenje umnosti kao «kibernetesa» - upravljača, i teza da govor ne može sam sebi biti svrha. Razgovorom mi težimo da nešto postignemo, a kako je naša logosnost pretpostavka naše političnosti (ovdje treba biti oprezan- političnost označava prisutnost u uređenoj zajednici a ne obavljanje političke prakse), smisao našeg razgovora je u najvećoj mjeri određen našom socijalnom ambicijom.
Posjedovanje logosa, kao bliže određenje čovjeka je ono što nas uvodi u zajednicu, jer «onaj koji nikome nije potreban, kome niko nije potreban, ili je zvijer ili bog». Samo obavljanje dijaloga, u tom slučaju, pretpostavlja zajednicu, što je ishodišna komponenta dijaloga. Ta zajednica ne znači nužno slaganje, ali znači interakciju, to jest, ostajanje na tankoj liniji između potpune beskonfliktnosti i nasilne konfliktnosti, koje obe dovode do poništenja zajednice.
Dijaloga nema ukoliko se u njega uđe sa trgovačkim ambicijama. To nije natezanje konopa u kojem se prihvata ono što se mora i otima ono što se može, kako bi na kraju rekli da smo se našli negdje na pola puta. U dijalogu se umjesto nalaženja na pola puta trudimo da onog drugog nađemo u sebi, zapravo, da privremeno u sebi ukinemo pojam drugog, kako bi ga razumijeli kao sebe samog. Iako to izgleda nevjerovatno u praksi je krajnje jednostavno. Većina ljudi u razgovoru ima tendenciju da posreduje između sebe i sagovornika kroz selekciju onoga što je izgovoreno. Te namjere, koje za ovu priliku možemo nazvati debatnim, potpuno isključuju mogućnost dijaloga.
Mišljenje sagovornika se mora obraditi u cjelosti, sa svim «dobrim» i «lošim» stranama. Da bi se to dogodilo to se mišljenje mora pažljivo saslušati i trenutno usvojiti kao svoje. To je jedino moguće u slučaju privremenog isključenja drugog. Sve iskustvo, znanje i strast kojim podupiremo svoje mišljenje u podjednakoj mjeri moraju biti primijenjeni i na mišljenje drugog. Mi imamo samo jedan um kojim razumijemo stvarnost i potpunim angažovanjem tog istog uma jedino možemo da razumijemo sagovornika. Ta komponenta razumijevanja je važan ključ za vođenje dijaloga.
Razumijevanje, opet, nije cjelovito ukoliko smo ravnodušni prema onome koga pokušavamo da razumijemo, ili prema predmetu dijaloga. Često se misli da su emocije glavni inhibitor dijaloga. Iako nekontrolisane emocije svakako jesu, čini se da je ta teza precijenjena. Neki od najuspješnijih dijaloga koje smo vodili doživjeli su uspješni preokret tek u trenutku kada su u razgovor uključene i emocije. Razumijeti čovjeka nije moguće, ukoliko ne pokušate da razumijete njegove strasti, strahove, ljubave i mržnje. U iracionalnim stvarima, kao što su, recimo, zajednički egzistencijalni strahovi, često se kriju elementi za uspješan nastavak dijaloga. Komponenta empatije je jedna od najvrijednijih tačaka procesa dijaloga.
Konačno, komponenta slobode predstavlja možda odlučujući efekat dijaloga, a takođe predstavlja i jedan od najkrupnijih kamena spoticanja u našim pokušajima da dijalog razumijemo. Govorićemo o dva aspekta slobode. Prvo, ulaziti sa tačno određenim, jasnim ciljem u dijalog ne samo što je gubljenje vremena, već je i kontradikcija. Da bi bio uspješan, dijalog ne smije da bude utilitaristički, jer se time bitno ograničavaju mogućnosti samog procesa dijaloga. Kako se u posljednje vrijeme daje pretjerani značaj mnogim riječima, tako se i dijalog često doživljava kao neko čarobno oruđe u procesima pregovaranja. To je najobičniji paravan koji treba da sakrije da se sasvim uspješno pregovara i sa pozicije moći. I mnogo lakše ukoliko tu moć posjedujete.
Kod dijaloga je proces podjednake važnosti kao i sadržaj, zato mora biti unaprijed oslobođen od namjere. Drugo, dijalog je jedino moguć među slobodnim ljudima. Svijest o tome pomaže da se sloboda sagovornika štiti kao što se štiti svoja sloboda. Arbitrarnost u razgovoru remeti delikatnu ravnotežu među sagovornicima što ukida dijalog usljed ukidanja međusobnog priznanja. Priznanje je besmisleno ukoliko ne dolazi od slobodno priznate volje. Priznanje gospodara od strane roba obojicu čini nepriznatim, pa je dijalog između ove dvojice nemoguć. Stoga su pobjeda i poraz riječi koje nemaju nikakvog smisla u dijalogu.
Promocija dijaloga na Zapadnom Balkanu (kako se sad naziva teritorija na kojoj smo nekada imali jednu državu) kao sredstva za bolje razumijevanje i eventualnu saradnju onih istih plemena koja još uvijek stružu ratničke boje sa lica, zaista se ponekad čini donkihotovskim poslom. Ali, kako smo mi, na žalost, već probali druge vidove komunikacije, i takav izbor čini se jedino logičnim. Time je naša obaveza da insistiramo na dijalogu veća i razumljivija. Ratovi i svekolika bijeda koja je iz njih proizišla, ogolili su sliku naše stvarnosti do najjednostavnijih simbola. Ta slika, koju mi sa sobom nosimo i pokazujemo ljudima u cijelom regionu, izgleda otprilike kao replika Džordža Vašingtona svom generalu Lafajetu: «Generale, ako danas ne budemo zajedno, sutra ćemo visiti odvojeno».
Goran LOJANČIĆ
|
