priča sa naslovnice

… i nagrada za najperspektivnijeg sportistu Bosne i Hercegovine
- atletičar Dušan Babić

*******

Kako je bilo juče u Sarajevu?
Nije bilo loše. Doputovali smo prerano i dugo čekali u holu na početak dodjele nagrada, ali bilo je dobro.

Proglašen si za naperspektivnijeg sportistu BiH, kako se osjećaš sa nagradom?
Osjećam se prijatno. Mislim da sam je zaslužio svojim rezultatima. Do sada sam bio prvak Balkana za juniore, vicešampion Balkana za seniore, dvostruki sam prvak Bosne i Hercegovine, bio sam treći na Kupu Evrope u Istanbulu i pobijeđivao sam u Hrvatskoj, Sarajevu, Tuzli…

Kakva je perspektiva mladih atletičara u BiH generalno?
Nije baš bajna. Ne ulaže se u sport, a još manje u atletiku. Uglavnom svi treniraju do juniora i kasnije prestaju trenirati, jer od atletike ne mogu da prežive. Ali ja mislim da se uz malo truda može izgurati, ako se hoće.

Ko tebe finasira, AK “Borac” za koji treniraš?
Ne finansira mene “Borac”; u klubu imam isti status kao i svi ostali atletičari. “Borac” nam eventualno plati pripreme i takmičenja koja imamo. Ali nemamo ni opremu, odnosno ne dobijamo opremu od kluba, ni sprinterice…

Molim te ispričaj za slučaj kada si pobijedio u tuđim sprintericama.
To je bilo u Novom Sadu, trčao sam u sprintericama svoga druga. Nas dvojica treniramo zajedno. Kad smo bili u Novom Sadu, on nije trčao, a ja jesam, pa mi je donio svoje sprinterice pošto su moje previše poderane i nisu dobre za trke. Istrčao sam najbolji plasman u njima.

Može li klub da ti obezbijedi nove?
Ne znam da li može ili ne može, ali uglavnom nisu obezbijedili, ni klub ni Atletski savez BiH. Tako da mi ih je drug posudio za tu trku i ispalo je da sam dobro istrčao u njima. U istim sprintericama sam i u Rijeci pobijedio, istrčao najbolji rezultat.

Možda su ti one sretne, nosite li isti broj?
Ne, njegove su mi malo male, ja nosim broj veće od njega.

A otkud ti na atletskoj stazi?
Ja sam iz Drvara inače. Tamo sam kao dijete počeo dolaziti na stadion i pomalo trčao za cicibane. Kad sam došao ovdje u Banjaluku, malo sam trenirao u Atletskom klubu “Banjaluka 96”, možda godinu dana, ali to je sve bilo kroz igru. Aktivno sam počeo trenirati 2001. godine za klub “Borac” kod trenera Dušana Čunića. Tad sam imao 15 godina. Moj sadašnji trener je Radislavka Račić.

Ko ti je najveća podrška u radu? Pošto finansijsku nemaš, kako istrajavaš?
Volim atletiku i najveća podrška su mi drugovi sa kojima treniram. Sa njima sam već četiri godine, u grupi koja broji 6-7 članova muškog dijela ekipe. Podrška mi je moja porodica, moj trener i ljubav prema atletici. Volim da dođem na stadion da malo istrčim, da ne sjedim kod kuće cijeli dan.

Inače studiraš…
Ove godine sam upisao prvu godinu DIF-a, redovan sam student na Fakultetu fizičkog vaspitanja u Banjaluci. Za početak se dobro snalazim.

Hoće li te studentske obaveze usporiti na stazi?
Mislim da neće. Možda malo, ali ne vjerujem. Možda će mi samo dati više snage.

Šta planiraš po završetku studija?
Možda ću da budem trener ili menadžer za skaute, za atletičare. @elio bih da radim sa mladim ljudima i da ih usmjeravam na pravi put. A možda se zaposlim i kao profesor fizičkog vaspitanja.

U 2006. godinu ulaziš kao najperspektivniji sportista. Šta očekuješ od sebe u godini pred nama?
Očekujem da poboljšam svoj rezultat na 800 metara koji iznosi 1:51:90 i da se što više približim normi za Evropsko prvenstvo za mlade seniore koje se održava 2007. godine. Očekivanja za sljedeću godinu su da osvojim medalju na Balkanskom prvenstvu, po mogućnosti zlatnu.

U čemu ćeš trčati?
Pa, nadam se da ću dobiti sprinterice ovaj put.