Ko je Arnela, koliko može i da zlata vrijedi, dokazala je na 15. Mediteranskim igrama u španskoj Almeriji vješto porazivši četiri protivnice na putu do titule u karateu. Šarmantna Hercegovka, nosilac crnog pojasa drugi dan i studentica treće godine prava je tako u Bosnu i Hercegovinu donijela prvo zlato u karateu. Njenoj prvoj seniorskoj prethodila je titula evropske juniorske prvakinje, srebro u ekipnoj konkurenciji na Evropskom prvenstvu na Tenerifima i prošlogodišnja titula najbolje BiH sportašice. Kada razočara samu sebe plače da je niko ne vidi, a kada odluči doći do medalje ništa je ne može zaustaviti.

Kakav je osjećaj donijeti zlato kući?
Super je osjećaj! Prvo nisam bila svjesna šta sam tamo napravila, jer smo bili smješteni u Mediteranskom selu gdje svaki dan vidiš da neko osvaja medalju, dok se nisam vratila kući. Bez obzira što su i druge moje kolege uzele medalju, osvojiti zlato ima svoju posebnu težinu. Na aerodromu su me dočekali članovi kluba, rodbina, prijatelji, bilo je oko 100 ljudi. Mama mi je priredila doček kući i tek onda sam pustila emocije i zaplakala. Tad sam osjetila šta sam napravila, jer Evropsko i Svjetsko prvenstvo su svake godine, a Mediteransko je svake četiri. Znači, moraće se bar četiri godine čekati da neko ponovi ovakav rezultat.

Sa kakvim si očekivanjima otišla u Španiju?
Mislim da se nikada nisam toliko spremala za jedno takmičenje. Mjesec dana prije Mediteranskih igara je bilo EP na Tenerifima, tako da sam prije njega počela sa pripremama. Spremala sam se puno, radila sam sa stručnjacima, ništa nije bilo napamet, svaki dan se znalo šta ću jesti i šta ću piti. Četiri mjeseca sam imala treninge tri puta dnevno (trčanje, teretana i naveče karate). Sve sam nekako podredila tome i uopšte mi nije bilo teško. Znala sam da mi je to jednom u četiri godine, da moram odraditi najbolje što mogu i biti zadovoljna svojim borbama. Očekivala sam medalju, ali nisam znala da će to biti zlatna. Iskreno, razočarala bih se da sam se vratila bez medalje.

Da li ti je bilo malo nezgodno što nemaš šta pjevušiti uz himnu?
Jeste!! Znaš kako sam se osjećala uskraćeno. Kad vidiš prije toga Turkinja pjeva, onaj pjeva... Čini mi se da bih možda i zaplakala na postolju da sam imala nešto pjevati. Stvarno sam se osjećala uskraćeno, ali opet poseban je osjećaj biti na najvišem postolju dok himna svira.

Gdje ćeš na zasluženo ljetovanje?
Krajem mjeseca idem sa prijateljima, ali ne znam gdje, to je još u pregovorima. U avgustu imam karate seminar u Zaostrogu koji se održava svake godine za karatiste. To je više neko druženje nego treninzi i bude super! To je to što se tiče ove godine. Sljedeća će biti puna takmičenja i rada. U maju sljedeće godine imam EP, a u oktobru Svjetsko. Ako uz mene budu isti ovi ljudi kao što su sada bili, očekujem puno. Prije je uvijek bilo- daj da Bosnu i Hercegovinu šijem, uvijek lakše pređu preko nas u takmičenjima. Sad kad nas vide, ne samo mene nego i ostale cure i muškarce koji konstantno svake godine donosimo medalje i rezultate, postali smo baš strah i trepet. Očekujemo da bismo sljedeće godine mogli napraviti rezultat ili na Svjetskom ili na Evropskom, a možda na oba.

Olimpijada?
Nema ništa od Olimpijade. Nekidan je bio izbor koja dva sporta ispadaju, a koja dva nova ulaze. Međutim, ispala su dva sporta, a dva nova nisu ušla tako da nema ništa od Olimpijade. To bi mi bila najveća želja zato što sam mišljenja da jedino karatisti mogu osvojiti medalju na Olimpijskim igrama. Najviše bih voljela uzeti olimpijsku medalju zato što nas ljudi omalovažavaju jer nismo olimpijski sport. Ne moram je uzeti ja, nego bilo ko neka donese medalju, to je i moja medalja i svih karatista iz Bosne i Hercegovine.

Kakav je karate sport?
Svi misle da je to muški sport, ali nije. Ja ga volim zato što je to plemenita vještina i nema udaranja, što znači da moraš napraviti poen, a da ne povrijediš protivnika. U drugim sportovima poput boksa najbitnije je da što jače udariš protivnika. Meni je to lakše, nego dohvatiti protivnika da ga ne povrijediš, a krenuti najjače što možeš. Dosta djevojaka trenira karate i u posljednje vrijeme pravimo dobre rezultate, čak i bolje nego muškarci i to ne samo u BiH nego i u svijetu. Lijep je i zbog druženja, kao i bilo koji sport. U ovom sportu sam doživjela najljepše trenutke u životu.

Koju borbu pamtiš kao najslađu?
Najbolja borba u mom životu do sada je ova sa Mediteranskih igara u finalu protiv djevojke koja je, otkad ja idem na evropska i svjetska seniorska prvenstva, prvakinja i posljednjih pet evropskih i svjetskih prvenstava nikad je niko nije pobijedio. Inače je nacionalni heroj Španije i čitava dvorana je za nju navijala.

Arnela, Bosna i Hercegovina, ko je to? Anonimus neki. Oni su mislili da će sve to biti završeno, jer kod nas karatista borba traje dva minuta s tim da ako napraviš osam poena razlike (9:1, 8:0) borba se prekida prije isteka vremena. Neki su mislili da će ona meni za minut napraviti osam poena, ali ja se u životu nisam tako osjećala da nijedne sekunde nisam pomislila da ću izgubiti tu borbu.

Inače, poen koji sam napravila njoj se ne može napraviti tako dobroj protivnici, a i ne radi se u finalu. To je bacanje i zakucavanje protivnika i nosi tri poena, a prije toga je ona mene vodila 1-0 i ostalo je 20 sekundi do kraja. Znači bilo je 3-1, ja sam napravila još jedan poen i eto 4-2 sam pobijedila. Onda je čitava dvorana što mi je bilo najdraže, bez obzira koliko su navijali za nju, ustala na noge jer su vidjeli da sam sportski fer dobila taj meč. Onda je i ona uzela moju ruku i podigla publici što meni puno znači jer Glorija Kazanova je ipak i svjetska i evropska prvakinja. To mi je najdraža borba do sada, mada je bilo još nekih borbi koje su mi ostale u sjećanju.