Pomračenje

U posljednjoj sedmici oktobra desilo se potpuno pomračenje Mjeseca. Sljedeće će biti za tri godine. Pomračenja kod nas ipak nisu tako rijetka stvar. Dešavaju se uglavnom ljudima koji nas vode. S malom razlikom što su u pitanju permanentna pomračenja uma. Statistika kaže da nisam u krivu.

Nedavno sam čuo za jednu tipično poražavajuću priču. Predstavnik uvažene strane institucije nekoliko sedmica je pokušavao stupiti u kontakt sa službenicima domaćih ministarstava kako bi partnerski realizovali veliki kulturno-edukativni projekat. Nakon silnog truda je odustao. Razlog- nadobudni domaći birokrata jednog ministarstva koji se u balkansko-diplomtskom maniru izgalamio na njega i zalupio mu vrata pred nosom.

Projekat je, naravno, ostao samo pusti san za mlade ljude koji bi od istog imali nemjerljivu korist. Umjesto nekoliko stotina mladih koji bi dobili šansu da steknu obrazovanje po najvišim svjetskim standardima, mi smo po ko zna koji put dobili- šipak.

Ova zemlja očajno treba školovane ljude koji će je izvući iz sadašnjeg gliba. Treba znanja konkurentna svjetskim trendovima i utemeljena u praksi. Znanja koja će mladima uliti samopouzdanje da ostvaruju svoje snove, da budu najbolji u svojim oblastima, da sklone idiote sa važnih društvenih položaja.

Svi znamo da u Vaseljeni postoje revolucije, odnosno periodično kretanje nebeskih tijela. Kad jedno tijelo zakloni drugom izvor svjetlosti, dešava se pomračenje. Ovo naše mentalno pomračenje traje suviše dugo. Revolucija je negdje zastala. I samo je savremeno znanje može pokrenuti. U suprotnom, mrak će dugo ostati jedini stil življenja.

Sinisa