Orhideja

Tamo negdje početkom zime, koleginica je u našu redakciju donijela divnu biljku, orhideju. Od tada se s vrha bijele duguljaste saksije nezgrapno širi pet mesnatih listova iz kojih izbija duguljasto, krhko stablo učvrćeno drvenom motkom. A na vrhu, nekoliko prelijepih bijelo-ljubičastih cvjetova.

Ovo malo stablo istog trena je unijelo topliju atmosferu u naš radni prostor. Čini mi se da smo zbog njega postali nekako, srećniji.

Jednom sam ga, kad su svi otišli kući, sklonio sa stola i zaprepastio se prazninom koja je ostala na njegovom mjestu. Ponekad je potrebno tako malo da budemo srećni.

Nekidan, zahvaljujući (ne)srećnim okolnostima na Internetu pronađem rezultate istraživanja ni manje ni više nego o koeficijentu sreće u više od sto zemalja ove planetice. Među njima je i BiH. Ljubopitljivo otkrivam ono što svi veoma dobro znamo.

Mi generalno mislimo da nismo srećni ljudi. Po istraživanju smo nesrećni jer živimo u ovakvim uslovima, jer ne očekujemo puno od života itd. Dobra stvar je što su mnogi gori od nas. Da nije neukusno, nasmijao bih se tuđoj nesreći.

Kažu da postoji skoro 30 hiljada različitih vrsta orhideja. Naša planeta me podsjeća na bezbroj polja orhideja, a ova zemlja na jedno od njih, pomalo obraslo korovom, pritisnuto dugodnevnim vrelim suncem, bez vode i prihrane zbog čega se prelijepi cvjetovi suše i venu.

Slično se desilo i našoj kancelarijskoj orhideji kojoj su u jednom trenutku počele otpadati latice i da bi je spasili, morali smo joj posvetiti više pažnje.

Kao što posvećujemo pažnju dragoj ženi, kao što seljak brine za svoje polje, kao što bi država trebala da brine za svoje građane. A ne brine.

Tako nam ostaje samo da brinemo sami za sebe. Da se sami zalivamo, prihranjujemo, preživimo. Do kiše. Da u nos skrešemo državi da možemo biti srećni, ako ni zbog čega drugog, onda samo zbog sebe.

Siniša