Svjetionik

Ljudi se dijele na mnogo kategorija. Moja omiljena kategorija su oni koji me motivišu da postojim, da radim i stvaram.

Oni iznad svega vole ljude koji ih okružuju i vjeruju da se iz njih može izvući najbolje. Problem je u tome što su rijetki. Jako rijetki.

U prevrtljivom vremenu punom iznenadnih promjena na koje naš čovjek nije navikao, pa se u njima nevješto koprca, poput ribe u blatu za ljetnjih suša, oni su kao mali svjetionici. Kad nas okruže masivni talasi, nasumce razbacujući na opasne stijene sve što se nađe na njima, kada je izvjesno da ne postoji izlaz- negdje u daljini ugledamo blijedi nagovještaj svjetlosti.

Svjetlo nas doduše ne spašava, ali nas samouvjereno odvraća od sigurne propasti.

Pošto su prave rijetkosti u svijetu punom taštine i dvoličnosti, prava je sreća naići na njih, privući njihovu pažnju i naučiti neke lekcije od njih.

Uglavnom se ne nalaze u televizijskim kutijama, skupim kancelarijama ili markiranoj odjeći. Moramo ih sami pronaći, daleko od društvene prljavštine. Što ih više tražimo, sve su dalje od nas.

Svjesna odluka da ih pronađemo tu ne pomaže. Kad dođe vrijeme pojave se pred nama sa kratkom porukom, ako ih prepoznamo kao svjetionike naravno, da je tajna kombinacija savladavanja prepreka jako jednostavna.

Simbolika koju koriste je toliko raznolika da na prvi pogled izgleda potpuno neprepoznatljiva.

Ponekad je u pitanju bezazleni gest, riječ ili zagrljaj.

A ponekad nešto toliko veliko da ne može stati u ove redove.

I bez obzira kakav znak nam donose, odgovor zagonetke naših nevolja nikad nije kod njih. Uvijek je u našim rukama.

Siniša