Proljeće

Pisanje uvodnika zna postati prilično mučan posao. Trudim se da ga doživljavam isključivo kao svojevrsnu igru s riječima koje će čitaocu direktno ili između redova prenijeti neku poruku. Međutim, kad pisanje shvatim suviše ozbiljno, uloge se zarotiraju pa se riječi poigravaju sa mnom kao s kakvom plišanom lutkicom.

Dan pred rok za predavanje svih tekstova nisam imao ni približnu ideju šta će biti u ovim redovima. Kada sam otišao u krevet, sa mnom je legao i nemir koji me negdje oko četiri sata probudio.

U glavi mi je tutnjao teret kad sam kroz prozor ugledao blještavu Veneru na zapadnom nebu. U narodu je poznatija kao zvijezda Danica ili Zornjača i u nekim krajevima postoji predanje da donosi radost i plodnost.

Možda zbog sugestije ili nečeg drugog, konačno sam zaspao smiren i uvjeren da će jutro odagnati nedoumice.

Pokazalo se da je Venera bila u pravu. Shvatio sam da nas često pritišću stvari koje na nas nikako ne bi mogle uticati kad ne bi dozvolili da nas savladaju.

Ovdje nas često opterećuje opšta atmosfera i raspoloženje u našoj okolini, dozvoljavamo da nas onespokoje ljudi s negativnim životnim filozofijama, pesimizam i najužasnija stvar od svih - prefiks NE.

Ne mogu, ne znam, ne umijem... tako često čujemo u našim svakodnevnim razgovorima pa htjeli ne htjeli postajemo dio miljea u kojem se NE poštuje kao božanstvo.

Suština je u tome da famozni prefiks izbacimo iz života i naučimo da se ohrabrujemo s onim što ostane: mogu, znam, umijem...

Pokušao sam i funkcioniše, doduše uz malu pomoć Venere. Probudilo me proljeće i završen tekst.

Siniša