Proljeće

Javi mi se hitno.

Stajalo je u SMS poruci na displeju mobilnog telefona. Zovem poznat broj.

- Šta je bilo?, pitam.
- Ej javili su mi se ovi iz Njemačke. Neki lik, zove se Opanhajmer ili tako nešto. Nije bitno. Kaže u e-mailu da će me kontaktirati početkom aprila da me intervjuišu. Možda stvarno odem na taj program. Rekla sam mami, a ona je naravno odmah ispričala ostalima. Cijeli dan razvijamo razne kombinacije i planove.
- Nemoj očekivati mnogo. To je standardna procedura kojom obavještavaju kandidate o stanju njihove aplikacije.
- Znam, ali sama činjenica da su mi se odmah javili daje mi nadu. Kad ovdje za nešto apliciraš obično ne dobiješ nikakav odgovor.

Izvodi iz naslovnih stranica dnevnih novina:

Član Predsjedništva BiH optužen za primanje mita, Predsjednik Ustavnog suda BiH optužen za kriminalne radnje, predsjednik optužen za... Tri tačke. U nedogled. Nažalost, nigdje ne pišu: kažnjen, osuđen, strpan iza rešetaka...

I kakve ovo ima veze sa gornjom pričom?

Pa ima suštinsku vezu. Jer ludilo s tri tačke koje nam serviraju vođe mora negdje imati kraj, jednu jedinu tačku. Možda, zatvor. U suprotnom naše postojenje postaje besmisleno.

Suštinska veza kaže da je moguć kraj njihovog ludila. Moguće je očistiti smeće iz naših domova. Moguće je slušati vijesti koje neće govoriti samo o lošim stvarima. Bar ne iz ove zemlje.

Ali je za takvu atmosferu potrebna ravnoteža koju će dograditi djevojka iz gornjeg dijela teksta tako što će objeručke iskoristiti priliku da iskusi kako se smeće čisti u normalnim zemljama. Potom i njen prijatelj, pa njegov prijatelj... Tri tačke normalnosti. Tri tačke za stvaranje prilika, za zanat korišćenja metle kojom se čisti smeće.

Siniša