Papa

Još malo pa će četvrt vijeka kako je Tito umro. Nešto mlađi čitaoci će se kroz maglu prisjetiti ovog događaja iz pristrasnih roditeljskih priča, a roditelji će sa žaljenjem konstatovati da se nekad živjelo bolje.

Ako se ne varam direktor jugoslovenskog bratskog kolektiva osjetio je da ga nešto probada u nozi pa je zabrinuti dušebrižnički konzilijum iz snova brže-bolje odlučio da ga prebaci u Sloveniju. Indikativno već tada, moramo se složiti.

Za šefa je medicina bliže zapadu ipak bila kvalitetnija opcija. Elem, primarijusi doktori utvrdili su dijagnozu i nedugo nakon toga odsjekli mu nogu.

Tita nije oporavio ni Kastrov tompus, a ozlojeđeni puk je saznao da ga kapetan Ju-Titanika prvi napušta. U velikom stilu doduše.

Stotine hiljada građana i građanki odavali su posljednju počast čuvenom vozu i njegovom najvažnijem putniku na putu do Beograda.

Stotine svjetskih političkih faca sjatili su se na konačnom ispraćaju što zbog PR-a, što zbog dobrih dilova sa najvećim sinom ovdašnjih naroda.

Arhivski izvještaji kažu da su mnogi od njih iz peta ridali, ako ne računamo suze samoupravnih građana. Sve u svemu na obrazima je tada ostalo sasvim dovoljno soli za dnevnu kvotu prosječne dalmatinske solane. I tako je Tito pokopan a sa njim i cijala priča o dobrom životu.

Otišao je mačak, a patetični miševi odlučili su da se malo oprobaju u svojim paklenim patentima. Građani su ponovo plakali. Došla nam je potom demokratija i građanima je naloženo da sami odlučuju o svojium sudbinama.

No, roditelji izgleda ne znaju djeci utuviti u glavu da od demokratske priče nema ništa dok se ne zasuču rukavi i prolije odgovarajuća količina znoja.

Eto baš zato decenijama nemamo ni cvonjka pa iznova kukamo nad sudbom kletom.

I da, umro je papa.

Siniša