Ručak

Našli su se u centru grada, potpuno nepredviđeno, ispred kineskog šopa. Iskoristili su priliku da razgledaju drangulije sa Dalekog istoka dok je on čekao napolju.

Nervirale su ga kupovine, ali ovaj put nije htio negodovati jer su unutra bili njegova majka i tetka. Par minuta kasnije već su žurno izlazile komentarišući loš kvalitet ponuđene robe.

Dan je već prevalio podne. Bili su gladni. Predložio je obližnji restoran takođe sa stranom kuhinjom, samo s drugog kraja svijeta. Dvije dame su prvi put kročile unutra i očigledno im se svidjelo.

Na njegovu preporuku naručili su salate, nakon kratkog ubijeđivanja da će biti sasvim obilne da utole glad. ]askali su o neobaveznim stvarima i jutrošnjim dešavanjima kucajući čašama za dobro zdravlje.

Čistačica je upravo završavala brisanje vrata toaleta kada se pojavio konobar sa ogromnim tanjirima i obilnim porcijama. Nije donio hljeb, pa ih je ponovo morao ubijeđivati da će se sasvim dovoljno najesti i bez peciva. Salate su bile atraktivno dekorisane i jako ukusne pa su poput djece razmijenjivale komadiće mesa i povrća. Kada je utolila prvu glad, njegova majka se zamislila, odloživši escajg i brišući usta.

- Eh sine moj, kako bih voljela da stalno mogu živjeti ovako.

Njemu su na usnama zatitrale riječi, ali nisu mogle prijeko. Ostale su zarobljene u grudima, a htio je reći tako mnogo. Znao je da s druge strane prozora mnogi prolaze priželjkujući sličan objed, ali ga ovog mjeseca vjerovatno neće moći priuštiti. Ni sljedećeg. Zapravo, nikad. A zašto?

Iza pregradnog zida se tada prikazao mladi političar u uspunu, kratko ga otpozdravivši. Znali su se se sa studija kroz koje se bogtepito kako provukao. Odavao je utisak čovjeka u obavezama, šepureći se u kvalitetnom odijelu, a ispod lijevog rukava se nazirao sat o kojem je jedan časopis nedavno pisao. Izjavio je da košta preko 12.000 maraka.

Eto zašto.

Siniša