Prekidač

Bio jedan simpatični Holanđanin u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, evo sad je prošlo četiri godine. Ni sam ne zna kako, ali se ponovo obreo ovdje. Na moje veliko iznenađenje, nenajavljen se pojavio da se kratko pozdravimo. Izgleda malo ugojenije i crven je u obrazima. Doduše, kosa mu se nešto prorijedila. U neobičnoj prilici, pričamo sasvim obično: kako si, kako porodica, posao...

Pitam ga: Kako ti izgleda BiH nakon četiri godine?
Kaže: Na prvi pogled je mnogo toga drugačije, ali koliko vidim ništa se suštinski nije promijenilo. Čini mi se da ljudi i dalje žive u nekom svom čudnom svijetu. Vide da se nešto mijenja oko njih, ali ne žele biti dio tih promjena.

Pitam: Kako to misliš? Da li nešto nedostaje?
Kaže: Jednostavno, kad se stvari mijenjaju oko mene moram razmišljati i ja da se promijenim. Bar tako vidimo stvari u mojoj zemlji. Ovdje izgleda nedostaje taj klik za velike stvari.

KLIK.

Tako kratka riječ. Moćna.

Jeste li ikad čitali Dilan Doga. Sjajan strip. Njegov najbolji pajtaš je brkati čudak i instant filozof Gručo. U jednoj epizodi on kaže da je potrebno angažovati snagu od 5 Njutna da bi se upalio (kliknuo) prekidač na zidu. Ovo implicira dvije mogućnosti kaže Gručo:
a) taj Isak Njutn je bio neki slabašak čovječuljak kad ih treba petorica ili
b) da je neki veseljak zacementirao prekidač.

Nama se godinama čini da se neko poigrava sa nama, pa sve više, ovako zacementirani, sličimo nekoj instalaciji postmoderne umjetnosti čiji smisao ni njenom tvorcu nije najjasniji, nego funkcionalnoj tvorevini koja može zaštititi interese svojih građana. Jedna zanimljivost za kraj: tek prohodalo dijete može upotrijebiti 5 Njutna i osloboditi snagu mjerenu u milionima.

Kvaka je u tome što mi nismo još ni progledali, a kamoli prohodali.

Siniša