Red

Prezirem čekanje u redovima. Posebno kad sam u žurbi. Možda me podsjećaju na rat, neimaštinu i siromaštvo, ili sam prosto takav. To je već stvar psihologije. A danas sreća nije na mojoj strani.

Ispred mene markantni gospodin sa ljubopitljivom djevojčicom od tri-četiri godine pokušava obuzdati nervozu odbijajući poziv na mobitel dok mu se ona provlači oko nogu zapitkujući: tata, šta je ovo? U njegovoj sjenci starija, pogrbljena gospođa, propinje se u cipelama da dosegne nivo pulta.

S druge strane bankarska službenica svim silama trudi se pokazati profesionalnost, prizivajući u sjećanje instrukcije dobijene na ubrzanim kursevima lijepog ophođenja sa klijentima koje su svi radnici nedavno morali pohađati.

Nespretno namiješta plastičan osmijeh objašnjavajući gospođi šta da radi. Okreće se da bi uzela ono pravougaono jastuče za pečate sa plavom tintom. Prinosi ga na dohvat ruke gospođi. Ona umače lijevi kažiprst i stavlja žig svog identiteta preko linije ispod koje piše: potpis.

Djevojčica bezbrižno trčkara oko službenika obezbjeđenja. Osmijehuje joj se. Otac glasno udiše pokušavajući obuzdati izliv bijesa dok gospođa još jednom umače kažiprst i potpisuje se. Čula ga je. Bojažljivo se okreće pokazujući mu sitne, smežurane oči: Ovako je najbolje, jel da? Opaska nije naišla na očekivani prijem pa se za sebe nasmije nesigurnim rukama prikupljajući priznanice. Odlazi lagano.

...

Došao sam na red. Konačno. Pitam službenicu da li često sreće sa nepismenim osobama.
Da, veoma često.

Cijeli dan razmišljam o starici. I nekako mi se čini da znam zašto imamo duge redove.

Siniša