Juli 2005.

EXIT

Pola tri ujutro. Ponedjeljak je startao. Četiri slomljena tipa na otežalim nogama izlaze van zidina Petrovaradinske tvrđave. Exit još uvijek traje nesmanjenim tempom.

Njih dvojica sjećaju se prošlog i pretprošlog Festa. Bilo je sjajno. I ove godine, mada priča sve više poprima komercijalni karakter. Tako prosto mora. MTV i BBC diktiraju neke uslove. Ideja je prevazišla sebe. Katapultirala se globalno.

To je dobro. Dobro je što još uvijek desetine hiljada mladih ljudi iz raznih zemalja dolazi u srednjevjekovno okruženje da osjeti dio atmosfere normalnosti, hedonističkog uživanja, radosti zbog činjenice da mogu nesputano isprazniti baterije koje im svakog ubogog dana pune političkim nenormalnostima.

Dok su ulazili u crveni Reno 5, jedan od četvorice sjetio se da je prije dvije večeri, nakon užasnog pljuska stajao kraj rešetkaste ograde iza koje su, u grotlu, skakale hiljade ljudi. Mokri do gole kože.

Kraj njega zastaje mladić s plastičnom čašom piva u ruci komentarišući: Oh man, this is bloody great! Bez razmišljanaja odlazi u grotlo. Mladi Englez, zadovoljan.

Jednom od četvorice nekako je bilo drago da to čuje, iako nije u svojoj zemlji već u susjednoj. Znao je da ni tamo ni ovamo nije dobro i da bi većina njegovih vršnjaka najradije razgulila što dalje od ovog ukletog tla, ali mu je ipak bilo drago. Možda zato što je na trenutak pomislio da nije sam. Većina ljudi na Exitu razmišlja slično, sa njima se uspostavlja jednostavna komunikacija, kroz osmijeh i toleranciju. Prilično nestvarno.

O tome su četiri tipa komentarisali u crvenom Renou 5, ulazeći u svoju zemlju. Onda su se narogušili. Pored oblaka pred kišu koji su ih dočekali. Ućutali su i počeli smišljati izlaz iz predstojećeg ludila. Što ovi sa bibisija kažu, exit.

Siniša