SEPTEMBAR 2005.

PRETIS LONAC

Na izvjestan način Turkmenistan je sličan Bosni i Hercegovini. Užlijebljen izme|u zemalja koje bi ga najradije rasparčale i iskoristile za sitne pare, u blizini geostrateški važnih lokacija, ali ipak ne preblizu.

Tamo idu samo oni koji baš moraju ili oni navučeni na adrenalin. Sličan je i po teme što ima “genijalnog” predsjednika, jednog divnog gospodina po imenu Saparmurat Nijazov.

Nijazov je postao poznat prije par godina kada je, došavši na vlast, uveo neke zanimljive izmjene u državi. Odmah se proglasio ocem svih Turkmena i u skladu s tim dobio nadimak Turkmenbaši, naložio da se po cijeloj zemlji podignu kipovi s njegovim likom u prirodnoj veličini, zatvorio je sve bolnice van glavnog grada, kao i biblioteke jer su gra|ani u provincijama i selima “ionako nepismeni” , nema šanse da muškarci ulicama prošetaju s dugom kosom, a od nedavno je zabranio čak i emitovenje strane muzike sa CD i DVD nosača zvuka.

Sve u svemu, Turkmenistan mu do|e kao neki ogromni pretis lonac. Tamo je već odavno sve skuvano u Turkmenbašijevu čorbu. S druge strane, mi još nismo skuvani, ali ćemo tamo sasvim sigurno završiti. Već smo izdinstani, treba samo još vrelom vodom da nas poliju i bićemo taman. Bljutavi i neupotrebljivi.

Naši predsjednici (ne zvuči li ova množina sama po sebi suludo) nisu ni približno tako maštoviti kao njihov kolega. Ne znaju čak ni kuvati. Budimo objektivni.

Oni ništa ne znaju. Ama baš ništa.

Oni su tu sticajem nesvakidašnjih kosmičkih poremećaja koji su iz evolutivnog lanca izbacili manje razvijene vrste na pozicije ljudi. Jedina razlika između njih i Turkmenbašija je u tome što oni nikad ne sprovode šta misle.

Zato i jesmo tu gdje jesmo. Evropski specijalitet samo za odvažne - Poluskuvani a la Bosnie.

Siniša