NOVEMBAR 2005.

REZANJE BETONA

Pokušavam izbjeći gužvu žureći na posao. Prolazim kroz naselje nadomak strogom centru Banjaluke gdje vorpovskom brzinom niče ogromni betonski kostur ružne građevine za stanovanje. Navodno. Prije bi se reklo da je u pitanju tvrđava za zaštitu nesigurnog vlasnika iza kojeg stoji “kontraverzni automobilski biznis”.

Prezirem te eufemizme za kriminalce s izgledom primata u ranoj fazi evolutivnog razvoja Homo Sapiensa, telećih vratova i šupljinom umjesto mozga. A nikako ne mogu podnijeti da su “zaradili” milionske iznose preko leđa građana što tužilaštva i sudove očigledno ne interesuju. Živjela pravna država.

Dok se neko ne sjeti da ih procesuira za kriminal, ispred pomenutog betonskog mastodonta pojavljuje se starica gurajući kolica napunjena komadima dasaka korišćenim za podupiranje betona, bačenim nakon upotrebe.

Čudna slika pred očima ne da mi mira. Parkiram. Izlazim.

Pitam je naivno:
- “Oprostite gospođo, vi tu radite?”
- “Ne, ne; ja sam samo malo htjela da…” Okreće se nervozno. Uzdiše uplašeno. Ispao sam talentovano glup. Pokušavam je smiriti.
- “Ne brinite, samo prolazim ovuda. Čudno mi je bilo da jedna baka radi na građevini.” Upalilo je. Pogledom me kori i miluje dobrotom.
- “Skupljam drva za zimu. Onaj čovjek gore (pogleda ka trećem spratu) dao mi je da pokupim šta mogu iskoristiti.”

Poražen sam. Utroba mi se okreće. Najradije bih povratio. Žuč vjerovatno. Odlazim bez pozdrava, krajnje nekulturno. Starica drugog izbora nema. Kao i većina građana. Zbog famoznih vlasnika neprirodnih građevina, zbog onih bliskih vlastima ili na vlasti.

Vrijeme je za rez. Bilo je vrijeme i prije, ali za to nikad nije kasno. Pružili su nam mogućnost da sanjamo o Evropi, ali mogućnost sama po sebi ne znači ništa. Mogućnost je samo mišić za prvi korak. Ostalo ćemo morati uraditi svjesno. Oštro. Beskompromisno. Brutalno. Taman tako da nikom ne padne na pamet da ponovo zaigra velike “kontraverzne” igre.

Siniša